EXCALIBUR 23

I

    Major Davis je prokleo budilicu i ustao iz kreveta. Iako je sam izabrao vojnički život uvijek mu je teško padalo rano ustajanje. Pogotovo prije neke važne misije kada je napetost bila ogromna, kao tog jutra. Njegova jedinica je bila izabrana za nekakav eksperiment o kome nije ništa znao. Znao je jedino da su oni prvi koji će učestvovati u tom eksperimentu. Zažto su tražili specijalne jedinice nije mu bilo poznato.
Dok je oblačio uniformu netko je pokucao na vrata.
"Naprijed", promrlja Davis, još napola spavajući.
" Dobro jutro, majore", veselo je rekao poručnik Lothar Lance, " jeste li spremni za veliki događaj?"
'Uvijek je bio entuzijasta', pomisli Davis. "Što te tako veseli? Ni ne znaš što nas čeka."
"Nema veze", reče Lance, još uvijek s osmjehom na licu, "ovo mora da je nešto veliko. Toliko tajnosti još nisam vidio u svojoj vojničkoj karijeri."
" Da, i baš to me zabrinjava. Mi bi kao učesnici trebali znati bar nešto. Ali, ne. Dobili smo naređenje da ne pitamo ništa i da izvršimo sva naređenja. Možda, da znamo što nas čeka, ne bi pristali na to."
"Ali, majore. Zar vas ne zanima o čemu se radi? To je vjerovatno nešto što će poboljšati život na Zemlji i ostalim planetama."
" Da, ili ga potpuno uništiti."
"Baš ste pesimistični, ako smijem primjetiti. Znate da se nova oružja ne proizvode od zadnjeg velikog rata 2012. A, od tada je, hvala bogu, prošlo već tridesetak godina."
"Pa, možda si u pravu.", reče Davis već potpuno spreman, "Hajde, idemo."
"Da, sir!"
" Molim te, suzdrži se od tih sranja. Te formalnosti su mi uvijek išle na živce."
Lance kimnu glavom i zajedno se upute prema izlazu.

***
    Za vojnu bazu kraj Tauntona na jugu Engleske je malo tko čuo. Zapravo, malo tko je uopće čuo za neke vojne baze. Nakon Velikog rata uslijedilo je veliko razoružavanje i ujedinjenje svijeta. Kako je 1/3 stanovni{tva poginula nije se moglo dozvoliti daljnje krvoproliće. Vojska je drastično smanjena i skoro je nestala, ali se pokazalo da je ona ipak potrebna. Uvijek se našlo ekstremista koji su se pozivali na neke stare ideale i takve ustanke je trebalo nekako ugušiti. Pogotovo se zadnjih par godina povečao broj ustanaka. Tako je vojska ustrojena isključivo na dobrovoljnoj bazi i svi vojnici su bili profesionalci. Najbolje jedinice su bile tzv. "Zmije", koji su se bavili najtežim zadacima.
Major Davis je pažljivo pogledao svoje postrojene vojnike. Oni su bili najbolja jedinica "Zmija". U zadnjih par godina su imali par žestokih okršaja sa pobunjenicima na Balkanskom poluotoku koji su zahtijevali svoju državu. Opozvali su ih sa zadatka, i to bez ikakvih objašnjenja, te doveli u ovu malu bazu. Davis ih je sve dobro poznavao. To su bili njegovi ljudi i sa njima je već bio par godina. Nije se osjećao kao njihov nadređeni već kao njihov prijatelj, suborac.
"Znam da ste sumnjičavi i zbunjeni. Vjerujte, i meni nije baš sve jasno. Ne znam kamo nas šalju, ali vjerujem da ćemo izvršiti zadatak kao što priliči Zmijama. To znači, brzo i efikasno."
"Drago mi je što vidim takav duh, majore Davis.", začu Davis iza leđa.
"Dobro jutro, pukovniče.", reče Davis, okrečući se. "Dakle, spremni ste." "Jesmo, kao i uvijek. Još kad bi znali..."
"Strpljenja, majore, strpljenja. Sve u svoje vrijeme. Mogu vam samo reći da je to što radimo od životne važnosti za čovječanstvo."
Lagani osmjeh zatitra na licu poručnika Lancea što nije promaklo majoru Davisu.
"Slijedite me.", reče pukovnik i krene prema obližnjem hangaru.

***
    Dr. Tekovljev je cvjetao od sreće. Napokon je dobio priliku da ostvari ono na čemu je radio cijeli svoj život. Do sada je izveo eksperimente na stvarima i životinjama sa sto postotnim uspjehom, a sada je dobio dozvolu da ga isproba na ljudima. Htio je sam isprobati svoj izum, ali kako je vojska sve financirala, zahtijevali su da to budu njihovi ljudi. Na monitorima dr. Tekovljev ugleda skupinu vojnika kako ulaze u hangar 4.
"Sve je spremno, doktore.", reče dr. Abarat. "Možemo početi s eksperimentom."

***
    Pukovnik Bergman, Major Davis i njegovih 20 ljudi stajali su u praznom hangaru. Jedina neobična stvar bila je čudna rasvjeta, tj. ogromne tanjuraste lampe na stropu.
"Pukovniče, da li biste mi objasnili što čekamo?", zbunjeno upita Davis.
"Pa, čekamo da počne eksperiment, majore."
"Ovdje? Ali, tu nema..."
Odjednom su se lampe upalile. Počele su svjetliti nekom plavičastom svjetlošću koja se pojačavala.
U tom času, u hangaru 3 dr. Abarat je pristisnuo jedan od prekidača. Plavičasta svjetlost je bljesnula i svijet se zavrtio oko Davisa.

II

    Topla žuta sunčeva svjetlost ih je obasjavala. Major Davis je zbunjeno gledao oko sebe. Svi ljudi su na broju, ali gdje se nalaze? Svuda oko njih je bila zelena ravnica.
"Pukovniče, što se desilo?", upita Davis.
"Nešto nije u redu, nešto ne valja.", panično je mrmljao pukovnik Bergman.
Davis ga zgrabi za ramena i protrese. "Pukovniče, što se desilo!! Kakav je to eksperiment bio?"
Pukovnik se trgne. "Pokušali smo ostvariti jedan od najstarijih ljudskih snova, putovanje kroz vrijeme. Do sada je sve išlo kako treba. Ali, nešto je pošlo po krivu. Trebali su nas prebaciti samo par minuta unaprijed, ali očito nisu."
"Možda smo se pomaknuli u prostoru."
"Ne. Vremeplov nas nije mogao pomaknuti u prostoru. Osim toga, pogledajte na zapad. Ono je gorje Exe. Baš tamo gdje i treba biti. Očito smo se pomaknuli kroz vrijeme više nego što je bilo predvi|eno."
"Dobro, bez panike. Pokušat ćemo doznati gdje smo, ili da kažem kada smo. Prvo da nađemo mjesto gdje ćemo se skloniti. Prema jugu je neki šumarak. Pokret, ljudi."
"Majore, ja ovdje izdajem naređenja!", reče pukovnik. "Znam da su to vaši ljudi, ali ja sam vaš nadređeni."
Davis ga mrko pogleda i promrmlja: "Da, sir."
"Nećemo se skrivati kao miševi. Na istoku je nekakav dim. Treba pronaći ljude i vidjeti gdje se nalazimo. Za mnom."
I krene prema istoku.

***

    "Pukovniče, hodamo previše otvoreno. Pokosili bi nas kao miševe da nas netko napadne."
"Majore, preoprezni ste. Ne želimo se šuljati kao zmije, mada vi to smatrate normalnim. Nećemo da nas se ljudi preplaše kad ih sretnemo. "
"Da, sir.", mrko promrlja Davis i pomisli: 'Kakav je ovo pukovnik? Kladim se da nikad nije bio u borbi. Došao je direktno iz akademije i sad glumi boga. Još će nas uvaliti u nevolju.'
Začu se nekakvo ritmičko lupanje i Davis se okrene se u tom pravcu. Ugleda neku čudnu grupu kako se brzo približava.
'Pa oni jašu na konjima!', pomisli Davis. Konje je vidio samo na slikama, ali nikad uživo jer je jahanje bilo rezervirano isključivo za najbogatije. Dvadesetak ljudi na konjima je bilo obučeno u krzna. Na pojasevima su imali mačeve, a neki su držali lukove.
"Pukovni~e! Bolje da se sklonimo."
"Ne! Ne smijemo ih neprijateljski dočekati. Ostat ćemo ovdje."
Konjanici su ih brzo dostigli. Jedan od njih, koji je izgledao kao vođa, nešto reče, ali Davis nije razumio ni riječi. Konjanik je počeo glasno ponavljati te iste riječi, ali nitko mu nije znao odgovoriti.
Tada pukovnik reče: "Oprostite ako smo na vašem teritoriju, ali..."
Vođa pridošlica počne urlati, kao da izdaje naređenja, i isuče mač. Neki konjanici prijeteći podignu lukove i upere strijele.
Davis povika: "Na zemlju!", i njegovi ljudi se baciše na zemlju. Pukovnik nije bio dovoljno brz. Strijele prozujaše kraj Davisovog uha i on začu par krikova iza sebe. Davis podigne svoj automat i pritisne obarač. Uz svoje, začu i štektanje uzija svojih ljudi. Za desetak sekundi svi konjanici su bili na podu.
Kad se ustao Davis ugleda pukovnika kako leži. Priđe mu bliže i vidje da ima veliku ranu na vratu. Vođa konjanika ga je zakačio mačem i pukovnik više nije davao znakove života. Osim njega ostali su ležati i četiri njegova čovjeka. Davis opsuje i krene prema nepoznatim napadačima. Jedan od njih je još bio živ i zapomagao.
Zgrabi ga i poviče: "Tko ste vi! Zašto ste nas napali?"
"Majore!", začu Davis i ugleda vojnika Sanora kako mu prilazi. "Majore, mislim da znam tko su ovi ljudi. Oni su Kelti."
"Kelti?"
"Da, majore. Znate ja sam iz Walesa i mi još govorimo keltski."
"Pa što nisi prije rekao?"
"Nisam bio siguran. Njihov govor se znatno razlikuje od moga."
"I šta su htjeli? Zašto su nas napali?"
"Nisam ga posve razumio, ali mislim da nas je pitao tko smo. Nakon što je pukovnik progovorio, počeo je vikati 'Sasi, Sasi, ubijte ih!' i tada su nas napali."
"Sasi? Kakvi sad Sasi?"
"Pa, znate iako se svijet ujedinio, moji sunarodnjaci još govore o slavi Kelta. Znate, Kelti su starosjedioci Britanije, a Angli i Sasi su ih istjerali iz većine područja."
"Hočeš reći..."
"Da, mislim da se nalazimo u vremenu invazije Angla i Sasa na Englesku i ovi Kelti su mislili da smo mi jedni od osvajača. Naš engleski potječe od anglo-saskog jezika i Keltima se vjerovatno učinio dovoljno sličan sa jezikom njihovih neprijatelja."
"Krasno. A kako izgleda, mi se nalazimo na teritoriju Kelta. Lance!! Kakvo je stanje?"
Poručnik Lance dotrča do majora. " Jones, Maretti i Horvat su mrtvi, Schmidt je ranjen, ali može hodati. Pukovnik je..."
"Da, znam. Vidio sam."
"Majore, što ćemo sad. Gdje smo mi uopće?"
"U velikim smo govnima, Lance. Nalazimo se na neprijateljskom teritoriju u vremenu koje nije naše, a sumnjam da }emo se uspjeti vratiti kući."
"O mama!" "Baš tako. Pokušat ćemo se snaći ovdje, ali to će biti teško. Prvo moramo naći neko mjesto gdje ćemo se skloniti, a onda ćemo razmotriti planove za daljnje djelovanje.Idemo prema najbližem šumarku. Lance, pomognite Schmidtu da hoda! Pokret!"

***

Već se spustila noć kad su stigli do šumarka. Srećom, putem nisu naišli na probleme.
"Lance, rasporedi stražu. Ne želim iznena|enja. Pogledaj kako stojimo sa zalihama i naoružanjem."
"Ok, majore."
Par trenutaka kasnije cijeli logor je bio dobro zaštićen. Nitko se nije mogao približiti, a da ga stražari ne opaze.
Poručnik Lance se približi majoru. "Nije dobro, majore. Nemamo ništa hrane i nikakve opreme. Od naoružanja svatko ima svoj uzi kao osobno naoružanje i otprilike stotinjak metaka. Uz to, imamo i po dvije granate. "
"Da, trebali smo ići samo par minuta u budućnost pa su mislili da nam ne treba naoružanje. Sreća da Zmije praktički spavaju sa svojim uzijima. Ja imam sa sobom i pištolj mog oca."
"Mislite na Excalibur 23."
"Upravo taj. Nekad su svi vojnici nosili pištolje uza sebe. Danas se nose automati, a da ne govorim kako bi nam dobro došla jedna Cobra. Otac mi je ostavio ovaj pištolj i ja se nikad ne rastajem od njega. Dao mi ga je prije nego što je otišao u svoju zadnju bitku. Nakon što smo dobili obavijest da je poginuo odlučio sam krenuti njegovim koracima. I, evo me tu, u pripizdini, tko zna gdje i još bolje, tko zna kad."
"Pa, ako Sanor ima pravo, nalazimo se negdje između petog i sedmog stoljeća. Vjerovatno je tek 'jučer' propalo slavno Rimsko carstvo i sad Europa vrvi barbarima."
"Divno, znači da se nalazimo u razdoblju najvećeg kaosa."
"Da, ovo je razdoblje gdje je jači uništavao slabije i to vrlo brutalno."
"A mi bi to mogli iskoristiti. Sa našom opremom i znanjem mogli bi postati vladari. Osim toga ovdje nema Ženevske konvencije."
"Slašem se s vama. Ali, kojoj strani ćemo se pridružiti?"
"To ne znam. Mi smo mješana družina i svatko bi se pridružio nekoj strani. Vidjet ćemo što nam sudbina donese."
"Majore, postajete filozofski nastrojeni."
Davis se nasmiješi: "Sad mi to nitko ne mo`e zabraniti."

III

    Već slijedeći dan im je donio priliku da se odluče na koju će stranu stati. Nakon par sati, sada opreznog napredovanja, naišli su na neku utvrdu koja je bila okružena napadačima. Stara rimska utvrda za sada je odolijevala napadima, ali očito je bilo da neće dugo.
Davis i njegovi ljudi su sve to promatrali sa brežuljka iznad utvrde. Vidjeli su da su napadači mnogobrojniji. Neorganizirano su jurišali i ginuli u velikom broju. Branioca je bilo oko pedesetak i gađali su napadače kamenjem iz nekakvih primitivnih katapulta, vjerovatno ostavljenih od Rimljana. Davisa je najviše zaprepastila činjenica da je svako toliko među napadačima nešto eksplodiralo i oni bi tada masovno bježali. Nakon pola sata bi se vraćali u napad i uskoro više nisu bježali od eksplozija. Tada je nešto planulo i desetak napadača je urlajući gorjelo. Međutim, ni to nije zaustavilo napadače.
"Majore, na čiju stranu da stanemo." "Pa, Lance, upravo razmišljam. Napadači će u svakom slučaju zauzeti utvrdu, tako da njima ne bi puno značili. Ali ako bi pomogli braniocima, to je već druga priča. Vjerujem da su napadači Angli ili Sasi, a branioci Kelti. Stoga imam plan. Dakle.."

***

    Boron je bio zabrinut. Gubio je bitku. Unatoč tome što su bili dobro utvr|eni i imali uza sebe moćnog čarobnjaka ovi barbari se nisu zaustavljali. Bilo ih je puno više i svakim je napadom bilo sve manje branitelja. Boron je pomislio na svoju obitelj sakrivenu u podrumima utvrde.
Tada je zagrmilo. Nije to bio zvuk čarobnjakovih čarolija, već nešto mnogo jače. U čudu je pogledao prema brežuljku i vidio dvadesetak čudno odjevenih ljudi kako trče prema napadačima i iz ruku puštaju vatru. Napadači su padali kao da ih gromovi kose i uskoro se počeli povlačiti. Oni čudni su se zaustavili i stali pred kapijom. Boron nije bio siguran što učiniti. Pozvao je čarobnjaka i odlučio izaći pred njih.

***

    Davis je bio zadovoljan. Ovo je bilo kao na streljani. Nije izgubio nijednog čovjeka, a pokosili su sigurno pedesetak barbara. Potrošili su samo jednu granatu koju su bacili da bi skrenuli pažnju na sebe i ostalo im je sasvim dovoljno municije da osvoje utvrdu. Ali, to nije bio plan.
Vrata utvrde se otvore i iz nje izađu jedan krupni, bogato opremljeni ratnik i nekakav starac sa podužom bradom. Vojnik Sanor je počeo svoju predstavu. Osim njemu Davis je zabranio svima da kažu ijednu riječ. Nije mu se sviđala pomisao da se ponovi susret u kojem je pukovnik izgubio glavu.
Plan je bio vrlo jednostavan. Nakon što su odbili napadače, Sanor je trebao uvjeriti Kelte da su Davisa i njegova ljude poslali bogovi (naravno, keltski) kako bi ih spasili i pomogli cijelom keltskom narodu. Davis je molio boga (ovog puta, onog čija se crkva tek širila Europom) da Kelti neće otkriti prijevaru.

***

Boron je zbunjeno blenuo u ovog čovjeka koji je tvrdio da je poslan od samih bogova. Govorio je nekim čudnim dijalektom, koristeći riječi iz skoro svih keltskih plemena, ali Boron je razumio što mu želi reći. Osim toga, među ljudima iza ovog bili su neki kakve još nije vidio. Dvojica su imali crnu kožu, još jedan im je bio jako sličan, ali malo svjetliji, a jedan je imao kose oči. Imali su nekakve crne štapove u rukama i odjeću drugačiju od svega što je do sada vidio. Sigurno je da su bili čudni, ali da su poslani od bogova?
Već je posumnjao u objašnjenje ovih ljudi kada mu je čarobnjak šapnuo da su oni stvarno poslani od bogova i da ih prihvati sa najvećim počastima. Ovome nije mogao prigovoriti i postupio je kao mu je čarobnjak naložio.

***

    Davis nije mogao vjerovati. Ovi Kelti su popušili ono što je smislio. Sada su sjedili u velikoj dvorani i gostili se. Nisu jeli od jučer ujutro, ili nekih petnaestak stoljeća sutra. Kelti su im bili zahvalni što su ih spasili i već su ih počeli moliti da im stoka bude bolja, da im žito bolje rodi i slične stvari. Davis se samo smješkao i prepustio Sanoru neka raspravlja s Keltima. Nakon gozbe odveli su ih u spavaonice, vjerovatno rimske, i ostavili ih same.
"Nije moglo ispasti bolje. Uspjeli smo, majore."
"Da, Lance. Izgleda da jesmo. Nadam se samo da nismo upali u nekakvu zamku."
"Majore, uvijek ste sumnjičavi. Istina, sve je išlo preglatko, ali ipak. Mora da su se vraški zapanjili kad su nas vidjeli kako sređujemo one barbare."
Začuli su škripu dasaka i u spavaonicu je ušao onaj starac za kojeg je Sanor rekao da je čarobnjak.
"Nadam se da ste se dobro smjestili.", rekao je starac na perfektnom engleskom.
Davis je blenuo, baš kao i svi njegovi ljudi.
"Znam da ste iznena|eni, ali čekao sam vas. Ja sam dr. Mer Lind iz 22. stoljeća. Točnije, dolazim iz Republike Mars i na ovo putovanje sam krenuo 2173. Od kuda, ili bolje, od kada vi dolazite?"
Davis se pokušao pribrati. "Ja sam major Davis, oficir Zmija, najbolje jedinice Zemljine vojske. Mi smo iz 2044. godine."
"2044!! . Ali, mislio sam da ljudi 21. stoljeća nisu znali za putovanje kroz vrijeme. Prvo uspješno putovanje je obavljeno 2125. Mislio sam da ste došli iz budu}nosti."
"Ne znam ništa o tome. Nego, kako ste znali da ćemo doći?"
"Pa, znate, ja sam stručnjak za ovo razdoblje i dobro mi je poznata keltska legenda o dolasku bogova na zemlju i spašavanju njihovog naroda..."
"U redu, jasno mi je. Možete li nas vratiti kući?"
"Da, ali.."
Usklik oduševljenja je prošao Davisovim ljudima. Počeli su skakati i klicati.
"Stanite, molim vas", rekao je 'čarobnjak'. "Ne mogu vas vratiti odmah."
"Nije važno. Možemo čekati do sutra.", nasmiješeno je kazao Davis."
Ne razumijete. Ne mogu to učiniti još dvanaest godina."
Davis je ostao otvorenih usta.

***

    "Ne može se putovati kroz vrijeme kad mi to želimo. Postoje određeni procjepi u vremenu kada se može sigurno putovati. U ostalo vrijeme to je dosta rizičan poduhvat. Zato mi poduzimamo vremenska putovanja na duža razdoblja, da se tako izrazim. šaljemo naučnike u neko razdoblje gdje oni ostaju godinama i proučavaju čovječanstvo tog doba. Tako dobivamo egzaktnu povijest, a da ne govorim o postanku života i naravno, čovjeka. Naravno, kad dođemo u ovakva razdoblja gdje je već čovječanstvo razvijeno, ne smijemo se miješati u povijest. Zato dolazimo bez ičega, samo sa našim znanjem. Jedino u ekstremnim situacijama imamo dozvolu koristiti svoje znanje da bi preživjeli. Kao npr. danas, kad sam bacio par Molotovljevih koktela i koju bombicu koje sam sam napravio.
Ali, da ne duljim, sigurno želite čuti o vašem povratku. Dakle, mene će doći pokupiti za dvanaest godina, a ovdje sam već osam godina. Moja je bila ekspedicija od dvadeset godina u kojoj sam trebao proučavati invaziju Angla i Sasa na Englesku. Moj asistent je poginuo skoro odmah po dolasku, tako da sam ostao sam. Da bi preživio i doveo svoju misiju do kraja, počeo sam igrati ulogu čarobnjaka što mi i nije bilo previše teško s obzirom na znanje koje posjedujem. Vi ste svakako malo maštovitiji. Božji poslanici. Zanimljivo. "
"Doktore, ovo sve znači da moramo ostati ovdje još dvanaest godina?"
"Da, a i kad odemo odavde ne znam da li ću vas moći vratiti u vaše vrijeme."
"Molim?"
"Odvest ću vas u svoje vrijeme, a tamo će se razmotriti vaša daljnja sudbina."
"Divno. Sve bolje i bolje."
"Ali, molim vas, ne uznemiravajte se previše. Nego, recite mi kako ste došli ovdje."
"Tu vam ne mogu previše pomoći. Bili smo dio nekog eksperimenta o kojem nismo znali ništa i, evo nas ovdje."
"2044. godina kažete. Jedino objašnjenje je da je dr. Tekovljev isprobao svoje teorije. Čitao sam o njegovim teorijama o putovanju kroz vrijeme. Po njemu bi se moglo putovati kroz vrijeme bez obzira na procijepe u vremenu. Tu teoriju je poslije napustio, možda upravo zbog vašeg neuspijeha."
"Drago mi je da smo to razjasnili, ali što ćemo sada?"
"Pa, preporučam vam da mi se pridružite. Tako ću vas moći spriječiti da napravite velike štete u ovom vremenu, a uz mene ćete biti sigurni jer, kako sam vam već rekao, ovdje sam već osam godina i vrlo sam uvažen čarobnjak."
"U redu.", reče Davis. "Bez vas bi bili izgubljeni."

IV

    "Pali!", uzvikivao je Davis dok je trčao od katapulta do katapulta koji su izbacivali bačve Molotovljevih koktela. "Artiljerska jedinica" je dobro zaustavljala sve napade Angla i Sasa. Uz Davisovo i znanje dr. Linda Kelti su se uspješno branili. Istina, morali su se povući u Wales, ali tu su se sada mogli održati. Štoviše, Davis je znao da će se Kelti održati u Walesu.
U posljednjih deset godina Davis je zapovijedao glavninom keltske vojske. Organizirao ju je po uzoru na modernu vojsku i to je odmah donijelo pobjede. Naravno, nisu se mogli nadati poraziti mnogobrojnijeg neprijatelja, ali su se bar mogli održati. Osim dobre organizacije, koristili su i razna eksplozivna sredstva koje su sami izrađivali. Davis je čuvao svoje naoružanje za neku posebnu priliku.
"Povlače se, majore."
"Lance, molim te, ne zovi me stalno 'majore'. Znaš da više nisam major."
"Da, sada ste veliki general.", reče poručnik Lance.
"Blago meni. General gomile prljavih divljaka."
"Nije ni to tako loše. Postali ste heroj."
"Možda imaš pravo. Ako ništa drugo, bar lijepo živimo. Hajde, Lance, idemo kući."

***
   "Majore, vrijeme je.", reče jednog dana dr. Lind.
"Vrijeme za šta?"
"Povratak kući, a što drugo?"
"Ali, do trenutka povratka treba još godinu dana."
"To je istina. Ali, mi trebamo doći do mjesta gdje će nas pokupiti."
"Zar neće doći tu po nas?"
"Ne, moramo otići duboko u neprijateljski teritorij. Zato bih volio da krenemo što prije kako bi se uspješno ubacili. Ne bih volio zakasniti na vlak za budu}nost."
"Dobro, obavijestit ću svoje ljude."

***
   Davis je pogledao svoje ljude, tj. ono što je ostalo od njih. Petorica su poginula u bitkama, troje ih je podleglo bolestima, četvorica su našla žene i odlučili ostati. Ostalo mu je osam ljudi, poručnik Lance i on sam. Svi su bili stariji za jedanaest godina od kada su došli u ovo vrijeme. Od tada su strašno napredovali, prvenstveno zahvaljujući znanju iz budu}nosti. Davis je bio veliki vođa, dr. Lind je postao najveći čarobnjak među Keltima, a Davisovi ljudi su bili heroji. Ne može se reći da im je bilo loše, ali osjećali su nostalgiju za kućom, Coca Colom, televizijom i ostalim pogodnostima budučnosti.
"Evo, došao je i taj trenutak. Sutra krećemo na put kući, pravoj kući. Ovo je prilika za koju smo čuvali naše naoružanje. Uzmite automate i granate koje su vam ostale. Nadam se da nam neće eksplodirati u ruci nakon toliko vremena."
Osmijeh je zatitrao na licima Zmija.
"Ako se netko predomislio i želi ostati ovdje, može to slobodno učiniti."
Nitko nije istupio.
"Nitko? U redu. Počnite sa pripremama."

***
   Boron je bio zbunjen. Nakon toliko godina Davis je objavio da odlazi. Boron je bio uz njega od kad su se sreli i Davis ga je proglasio svojim nasljednikom. To je značilo da će Boron vladati Keltima, ali mu je ipak bilo žao što odlazi. Smatrao je da ga ne može samo tako pustiti da ode. Predložio mu je da ga prati na njegovom putu sa svojim najboljim ljudima . Davis nije htio ni čuti za to pa ga je Boron odlučio pratiti.

V

    "Evo, to je mjesto.", rekao je dr. Lind.
Nakon sedam mjeseci hodanja napokon su došli blizu ugovorenog mjesta. Tu su čekali još četiri mjeseca i sada su čekali da se pojave njihovi spasioci. Ubrzo nakon što su krenuli Davis je otkrio da ga Boron slijedi i kako ga se nije mogao riješiti pozvao ga je da mu se pridruži. Znao je da će nakon njihovog spektakularnog odlaska nastati nekakva legenda jer će Boron događaje koje slijede vjerovatno protumačiti kao silazak bogova na zemlju.

***
   Iako se osvjedočio da je Davis poseban, Boronu je teško bilo povjerovati da je on bog. Nikad nije previše vjerovao u bogove, pogotovo nakon što je njegov narod bio skoro istrebljen. Sada mu je Davis najavio da će se desiti nešto što nikad nije vidio, ali da se ne uzbuđuje zbog toga.
Međutim, kada je vidio kako se odjednom pojavljuje nešto uz zasljepljujuću svjetlost Boron nije mogao, a da ne vjeruje u bogove. To je izgledalo kao stol, samo što je bilo okruglo i veličine manje kolibe. Spustilo se na svoje četiri noge i otvorilo nekakva vrata. Iznutra su izašli ljudi, ali vrlo čudno obučeni. Sa čudom su gledali Davisa i čarobnjak im je nešto obja{njavao.
Tada je odjeknuo dobro poznati zvuk od kojega se Boronu uvijek ledila krv u žilama.

***
   Anglo-saski rog je pozivao u napad. Sa obližnjeg brežuljka se spuštalo pedesetak napadača i odapinjalo strijele. Odmah su pala tri Boronova čovjeka, ali i dva Davisova vojnika. Davis je pobacao svoje granate i ispucao sve metke iz svog uzija. To su učinili i ostali njegovi ljudi. Unatoč tome, ostalo je oko dvadesetak napadača. Davis je mogao povući svoje ljude u vremeplov i otići, ali nije mogao ostaviti Borona. Izvukao je svoj Excalibur i naredio napad. Kako je Excalibur 23 bio potomak slavnog Magnuma učinak koji je ostavljao na pogođene napadače je bio impresivan. Padali su jedan za drugim. Tada je Davisa nešto sasjeklo u trbuhu. Pogleda prema dolje i ugleda strijelu koja mu se zabola u trbuh. Usmjerio je svoj pištolj prema onom koji je odapeo strijelu. Excalibur je ispustio samo jedan 'klick'. Davis više nije izdržao na nogama. Vidio je zadnjim snagama da se napadači povlače i tada se sve zacrnilo.

***
   Boron je sada bio siguran da Davis nije bog. Kada ga je pogodila strijela srušio se kao i svaki drugi čovjek. Potrčao je do njega, ali je on već bio u nesvjesti. Dao mu je vode i Davis se probudio. Boron je znao da Davis ovu ranu neće preživjeti. Uzeo je njegov mač koji je ubijao na daljinu. Na njemu je pisalo rimskim slovima EXCALIBUR. Znači, njegov mač je imao i ime.

***
   Davisa je osvijestila voda koju mu je davao Boron. Dok mu je davao vodu, nešto je govorio o maču Excaliburu i okruglom stolu. Davis je pretrnuo. Napokon mu je sinulo. Dr. Mer Lind je bio Merlin, Excalibur, okrugli stol, poručnik Lance je Lancelot, a on - on se zvao Arthur. Svijet se zavrtio oko njega i major Arthur Davis je pao u vječnu tamu.

KRAJ