Sanja se je probudila vrlo rano toga jutra. Pogledala je nago Ivanovo tijelo koje je ležalo pokraj nje, i lagano ga je pogladila. On je na to samo malo zabrundao, i okrenuo se na drugu stranu. Sanja se je zadovoljno nasmješila, te je izišla vani na svježi zrak. Sa terase je gledala plavo more kako se razbija na hridove i uživala je u mirisu proljeća koji je dolazio iz obližnjeg voćnjaka. Pozvala je sluškinju da joj donese doručak u krevet, te je legla natrag i pogledala na WEB-u stranice s naj-događanjima toga dana. Vidjela je da u kazalištu igra njena omiljena opera, pa si je rezervirala dvije karte, a nakon toga i mjesta u najeksluzivnijem restoranu grada. U međuvremenu sluškinja je donesla doručak, te je ona probudila Ivana.

Ivan je imao dvadesetak godina, visok i atletski građeni mladić. Sanja ga je voljela jer nije bio poput drugih, koji su znali razgovarati samo o autima, sportu ili... pa, znate već, nego je bio obrazovan i njegovi ukusi su se u dobroj mjeri podudarali s njenim. On ju je često znao zadirkivati, jer prije njega Sanja je znala uživati u flertu, dok je s njime to odjednom stalo. Govorio joj je da stari, ali nju to nije nimalo pogađalo. Imala je savršeno tijelo, dvadeset i pet godina i lice na kojemu su joj druge žene zavidjele. I imala je Ivana.

Predstava je bila izvrsna, i njih dvoje su se uputili u svojoj limuzini prema restoranu. Dok su putovali, dogovarali su trotjedno putovanje na Bahame. Na programu na WEB-u u autu su vidjeli da se u jedanaest otvara izložba Breugela, Rembranta i još nekih Flamanaca, pa su odlučili otići tamo poslije večere.

Problemi su nastali za vrijeme večere. Ivan se je počeo čudno ponašati. Kao prvo je uvrijedio konobara, nakon toga je tražio da ga Sanja hrani, a kada je ova to odbila, prekrstio je ruke i rekao da to neće jesti. Nakon toga se počeo derati da su u njegovo doba djevojke bile pristojnije, i da u ovakve rupe nije zalazio ni kad bi mu platili. Sanja je osjećala poglede drugih ljudi na sebi, i u životu joj nikada nije bilo tako neugodno. Ali kad je Ivan ustao i počeo ju vući i derati se “Ajde ženo, ideš doma da ispuniš bračne dužnosti”, jedina njena reakcija je bila ta da se otrgne i da pobjegne. Utekla je iza ugla restorana, izvukla svoj pager iz torbice, i pritisnula dugme. Polako je iluzija grada nestala, da bi se nakon toga prelila u izgled nasmješenog plavokosog mladića iz grupe Pretty Boys. Skinula je VR kacigu sa sebe, bacila još jednom pogled na poster, i nakon toga je ošamućeno pogledala po svojoj maloj sobici.

Sanja je imala četrnaest godina, i životni san joj je bio živjeti kao odrasli, iskusiti sve one zabranjene stvari. Htjela je putovati, vidjeti svijet i iskusiti ljubav, ali joj to nije bilo dopušteno. Zbog toga je u svoj standardni power suit dala ugraditi piratski program za odrasle (bila su joj dosadila ljetovanja i sramežljivi dečkići), i otisnula se je na adresu ADULT.COM. Sve je bilo tako savršeno do ovoga pred kraj. Promislila je na viruse i na bugove u piratskom programu, te je odmah putem videofona nazvala Antu da provjeri što je to bilo.

Ante je bio debeli pirat od svojih sedamnaest godina, vječito sa nečim masnim u ustima. Sanja ga je znala zamisliti kako trpa CD-e u kikiriki putar i nakon toga ih žvače. Ukratko, Ante joj se gadio, ali koliko god da joj se gadio toliko joj je i trebao. Ante je, naime, bio najbolji dostupni pirat u Rijeci. Pozdravio ju je uobičajenim sarkazmom:

“Bog, princezo, kako ti se sviđa tvoj novi program? Je li te neko jebao u ...”

“Čuješ, debeli, baš te zovem zbog toga. Tvoj jebeni program ne radi.”

Ante je, začudo, izgledao zbunjeno i iznenađeno.

“Ček malo, ti si prva koja mi takvo nešto prigovara.”

“Jebe mi se živo, a moguće je da to kažeš svakom kretenu koji ti prigovara na software.”

“Slušaj me, budi doma, dolazim do tebe da prekontroliram i vidim što ne valja. OK?”

“Dobro, ali se požuri.”

Ante je došao za svojih petnaestak minuta, i odmah se prihatio posla. Začudo nije ništa jeo, što je značilo da je vidno uznemiren. Sanja je pomislila da je možda čak i bio iskren kada je tvrdio da nije njegova krivica, ali sa druge strane, pa čija onda?

“Čuješ, stara, ovdje je sve kako spada. Najnoviji scan ne pokazuje ni trag virusu, a testirao sam kopiju sa originalom - i sve štima. Tvoja ID matrica je također OK, tako da nije moguće ni to da te je ulovio kontrolor na netu. Jednostavno, sve je savršeno u redu.”

“Je, ali Ivan...”

“Možda je baš Ivan problem. Tko je uopće taj lik?”

“Nemam pojma, srela sam ga na plaži, i otada smo skupa.”

“Nije ti ništa pričao o sebi, ništa od ničega?”

“Ne...”

“Vidiš, to je pomalo čudno, jer inače imaju običaj da se razbrbljaju i da seru o sebi, obitelji i bog te pitaj o svemu što još ne. Ne bi vjerovala koliko oženjenih žena vara na netu svoje muževe.”

“Je, mogu zamisliti tebe kako izgledaš na netu.”

“Izgledam, princezo, kao i svi drugi: savršeno.”

Njegove riječi su joj kasnije još dugo odzvanjale u glavi. Ona, u stvari, nikada nije saznala tko je Ivan u stvari, gdje živi, kako izgleda, nije joj bilo ni bitno. Sve što je htjela je da bude s njime i da on bude s njom. Bila se je zaljubila i da sama toga nije bila svjesna, a sada joj se u glavi vrzmalo tisuću pitanja na koje nije znala odgovore, a htjela je da ih dobije. Zvala je Marka.

Marko je bio hacker. Prezirao je ljude koji su se služili VR-ovima da kruže po netu, nego je više cijenio klasični, na neki način i zaboravljeni način putem monitora i tastature. Imao je šesnaest godina, ali je već bio poznat po svojem talentu, i firme poput Microsofta već su ga bile zavrbovale da radi za njih nakon studija. Marko je bio u svojoj standardnoj pozi, vječito izgubljeni pogled i neprestano tipkanje po tastaturi. Jedina prijateljica koju je imao je bila Sanja. Sanja je znala da ju Marko potajno voli, ali on je bio toliko dosadan, tako djetinjasto obuzet kompjutorima. On nije bio poput Ivana, visok, snažan i uvijek pun zanimljivih priča, on je bio visok i žgoljav i vječito rasčupani zbunjeni klinac. Ali je bio i dobra duša, i rješenje za njene probleme.

“I, kažeš taj frajer je jednostavno, tako, napravio to i bog.”

“Je...čuješ, Markiću” znala je da nikad ne izdrži kada umekša glas “hoćeš li otkriti tko je to, pliiiz?”

“Ne znam da li ću moći, nije to ni tako jednostavno...”

“Pliiz.”

“Ma, dobro, hajde, nek te voda nosi. Ne zaslužuješ, ali mi duguješ onda picu kod Kokola, može?”

“OK, imaš deal.”

“Može, stara. Hajde, čujemo se onda za sat-dva. Moram uletjeti u adult.com i nadati se da njihov bootlog još nije maknut sa harda, ta da im administrator spava. Ajde, bog.”

Dva sata kasnije, Marko je nazvao. Otkrio je tko je taj lik, i na njeno veliko čuđenje, živio je u Rijeci. Zvao se Ivan Pilepić, i stanovao je u starome gradu, nedaleko od nje. Sanja je otišla do adrese koju joj je Marko dao, i otkrila je da je gospodin Ivan završio u Sušačkoj bolnici zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. Sanji je odmah sve bilo jasno: Ivan ima neku bolest, i zbog toga je onako ružno reagirao. On je u stvari zbog toga vjerojatno stalno nesretan, i tada je to tako manifestirao. Nju to nije previše zanimalo, nije ju više zanimao ni njegov fizički izgled, ona je samo znala da ga voli, i da želi vidjeti njegovo pravo lice.

U bolnici se je lažno predstavila, tvrdeći da mu je u rodu. Odveli su je u odjel bolnice gdje nikada nije bila do jednog starčića koji je zbunjeno gledao u nju, i tvrdio da je ne poznaje. Sanja je bila još zbunjenija, ali medicinska sestra joj je šapnula da to nije ništa čudno, jer u senilnosti stari ljudi znaju zaboravljati stvari i ponašati se djetinjasto. Njen Ivan, njen predivni Ivan je bio ova balava mumija? Nije mogla vjerovati, ali je vidjela VR opremu pokraj kreveta. Sestra joj je objasnila da je tretman pomoću VR-a jedan eksperiment novog psihologa na klinici. U sebi je opsovala i psihologa i cijelu kliniku.

Još pod dojmom toga susreta, vratila se je doma. Marko ju je bio nazvao, i pitao ju je kako je prošlo. Ispričala mu je.

“Pa, mislim stvarno...kao što ograničavaju doljnju granicu, bilo bi OK da ograniče i gornju granicu, zar ne?”

“Je, čuješ Marko, za picu...može neki drugi dan, OK?”

“OK, Sanja, kako god ti budeš htjela.”

Sanja je stajala usamljena na terasi svoje vile, gledajući u daljinu kako se valovi razbijaju u hridi. Bila je tužna i usamljena, i falio joj je Ivan, i njegovi dodiri, i riječi, i sve. Bila je kao ptica ulovljena u kavez vlastite spletke, i nije znala više što da radi. Pogledala je dolje na plažu, i vidjela čovjeka (začudo, a ne mladića), koji je slikao dolje na plaži. Zaintrigirana, sišla je dolje na plažu.

Dolje je sjedio čovjek od svojih tridesetak godina, sa uredno potkresanom bradicom, koji je oslikava pejsaž i zalazak sunca. Gledala je fascinirano, jer je znala da koliko god ti VR omogućava da imaš drukčiji izgled i sve, za slikanje trebaš i dalje imati talenat, jer ti to simulatori ne omogućavaju. Ali još se je više iznenadila kada se je stranac okrenuo, nasmješio, i pozdravio je.

“Bog, Sanja, kako si.”

Na njeno zabezeknuto lice, on je odgovorio smješkom.

“To sam ja, Marko. Znaš, nije istina da baš nikada ne idem na VR linkove. Idem onda kada želim slikati i pisati stihove, jer su ovi svjetovi tako lijepi i savršeni, daleko od svega onoga što ostavljam iza sebe. Kod nas, u Rijeci, nemam nigdje prirode da je slikam. Grad se je već proširio do Grobnika i skoro do vrha Učke, i tako mi malo ostaje da slikam a osjećam takvu želju. Osjećam se ponekada tako sam i usamljen tamo u Rijeci. Logirao sam se ovdje samo da vidim kako izgleda tvoj svjet, kojega toliko voliš da se stalno spajaš na njega.”

Sanja ga je gledala pomalo zbunjeno, ali i fascinirano. Nikada nije bila ni promislila da je Marko takav. U stvari, kad je malo promislila, shvatila je da ne poznaje nikoga u stvarnom svijetu jer ga je toliko mrzila da je stalno bježala u onaj prividni. A i Marko, sa tom bradicom i pametnim izgledom, u stvari, nije ni izgledao tako loše. Nasmješila mu se. On joj uzvrati.