Bili su to počeci kada se sviralo stvarno sa srcem. Sjeme se zasijalo, svi smo bili zaraženi jazzom i tu nije više bilo povratka. Potkraj prošle godine gitarist Renato Rožić, nakon niza godina, s velikim se uspjehom ponovno predstavio zagrebačkoj publici. Nastupio je na Zagreb Jazz Fairu u BP Clubu i u za jazz sve značajnijem KSET-u, ove godine i na Proljetnoj reviji jazza - Zagreb '98 a jesenas je koncertrirao na prvoma Hrvatskom jazz saboru u B.P. clubu i ponovno u KSET-u. Uz to što zadivljuje inventivnim sviranjem, zanimanje publike pobudio je i posebnom grafitnom Hi-End gitarom, lijevanom iz jednog komada i učvršćenoj na stativ. U razgovoru nakon prvog od tih nastupa prisjetio se svojih jazzističkih početaka, odlaska u Koln, gdje i danas živi i glazbenog puta obilježenog velikim preokretima. Osim jazza, predmet njegovog školovanja postala je i klasična glazba (nedavno je objavio CD "Mozart"), što se osjeća i u njegovim jazz interpretacijama, a uspješan je i na edukativnom polju.

Ljubav prema jazzu nosim iz roditeljskog doma: moj je otac bio kontrabasist i jazz je bio, takoreći, na dnevnom programu. Bilo je to u početku osamdesetih, u doba jazz-rocka. Okupili su se neki mladi talentirani glazbenici i pokušali zajedno svirati: Kruno Levačić, Saša Nestorović, a kasnije i neki mlađi, poput Ivana Kapeca. To je bio čisti entuzijazam - sjećam se da je moj kolega, bubnjar Kruno Levačić, stanovao kod mene kako ne bi morao svaki dan putovati od Borongaja do Črnomerca. Preselio se kod mene i svaki smo dan slušali i vježbali jazz. Nabavljali smo ploče. Bila je to jedna dobra vibra, plodno tlo, ljubav prema jazzu, humus. Bili su to počeci kada se sviralo stvarno sa srcem. Sjeme se zasijalo, svi smo bili zaraženi jazzom i nije više bilo povratka. Tada sam odlučio otići na školovanje u Kšln, probati svoju sreću, a sve je to bilo nekako naslijepo, s obzirom na to da nisam imao glazbenu školu. Veli meni moj otac: "Ne bije boj svijetlo oružje, nego srce u junaka!". Mislio sam da će tu ljubav, taj talent... da će to možda netko osjetiti. Imao sam luđačku sreću da me prime bez završene glazbene škole. Na prijemnom ispitu, bio je jesenski semestar, između četrdeset, pedeset kandidata primili su trojicu, tri 'R': jednog Rolpha, jednog Ralpha i jednog Renata. Tome smo se uvijek smijali, to je bila generacija triju gitarista. Nakon godinu dana, polagao sam dodatne ispite. U Njemačkoj sam upoznao sve elemente koji čine ne samo jazz nego i intelektualnu stranu, harmoniju, timing, stvari koje se uče u školi. Redovito sam slao note u Zagreb, i dalje smo surađivali, a onda sam, po ne znam koji put, promijenio smjer, otišao u klasiku.

Kasnije su dečki iz Zagreba dolazili k tebi u Koln, ostajali ondje neko vrijeme, svirali biste zajedno....

Svirali smo u Kšlnu, to se pretvorilo u jednu internacionalnu scenu. Upoznali smo se s ljudima u Njemačkoj, upoznali smo tamošnju jazz-scenu. Tijekom školovanja, dok sam bio u Zagrebu u posjetu roditeljima, čuo sam sadašnjeg kolegu Martina Gjakonovskog, čiji je otac Dragan Gjakonovski bio šezdesetih godina poznat jazzist u Makedoniji. Vidio sam da je mlad i talentiran, pa sam mu rekao: "Martine, čekamo te u Kolnu, pakiraj bas i dolazi!". Tako je Martin uzeo bas, došao u Koln, primili su ga na školu, a surađujemo od 1990., 1991. godine. Pozvao sam i Kruneka, da im pokažemo kakve su to domaće triole, da je to tvrdi swing. Saša Nestorović i Ivan Kapec su također dolazili, ta se suradnja proširila i učvrstila. Treba upoznati zapadnu scenu. Vani su veće mogućnosti - tradicija, škola, materijali, knjižnica je ogromna, note, transkribirana sola. Škola je na europskoj, na svjetskoj razini. Upoznao sam vrhunske glazbenike, klasičnu literaturu.

Postoji li mogućnost da u Zagrebu čujemo skupinu s kojom si snimio CD s Mozartovom glazbom?

Dakako. Ja sam profesionalni glazbenik koji drži koncerte u Njemačkoj i ondje gdje me pozovu. Ako je Koncertna direkcija zainteresirana, rado ćemo doći u Zagreb i svirati Zagrepčanima, premda je put dalek. Njemački WDR kaže da smo mi nešto novo na Zapadu. Dao sam intervju za Sud Deutche Rundfunk. Prije nekoliko dana razgovarao sam s Deutsche Mozart Gesellschaft (Njemačko društvo Mozartovih djela, op. a.), čiji je profesor, dr. Conrad, čuo moj CD. Kaže da je to novi Mozart, da bismo trebali ići na festivale. Rado bih svirao za zagrebačku publiku: ja sam iz Zagreba, sve svoje note i ideje slao sam u Zagreb jer mi je do toga stalo, jer sviram da bi ljudi to čuli, a Zagreb je grad u kojem sam odrastao... To je dobra ideja, no tek ju valja pripremiti.

To je doista teško pitanje. Sjećam se kada sam ja bio mlad glazbenik, ni danas se ne osjećam starim, opet sam na početku školovanja i nenormalno mi je drago zbog toga. Ponovno se osjećam kao nov, kao da sam opet počeo studirati ili kao da sam u sredini školovanja. Kada sam došao u Kšln, slušao sam mnoge velike glazbenike... Barney Kessel... Sjećam se, jednom sam sjedio u nekom klubu s Barneyom Kesselom. Bio je ljubazan, divna osoba. Znao sam ga još iz Zagreba. Za mene je bio velik glazbenik, držao sam se dva kilometra na odstojanju koliko sam ga poštovao. Rekao sam: "Ja sam vaš veliki obožavatelj, vaša mi je glazba fora.". Sad tek vidim da je predivno kad netko dođe i popriča s nekim, jer čovjek se osjeća usamljen. Jedan od razloga je i taj da prema onima koji dobro sviraju postoji respekt. Ja sam ga imao i kao glazbenik a nekmoli kao slušatelj. Tada je teško nešto pitati, da se ne bi krivo pitalo.

Pitao sam ga:
"Što biste vi meni preporučili u vezi jazza, koje linije, koje knjige?". Čovjek, kad je mlad, misli da postoje neki patenti, misli da postoje neke specijalne knjige iz kojih se sve može naučiti. Rekao je: "Proučavaj glazbu!". Za mene je to bio apstraktan pojam. Pitao sam ga: "Kako to mislite?" - "Glazbu općenito, i klasiku.". Mislio sam - kako klasiku, za mene je to bilo nešto novo, jer tada sam još bio na početku školovanja. Tako bih ja sada preporučio, s glazbenog stajališta, da se posvete i proučavanju glazbe i proučavanju života, jer glazba bez života ne ide, želi li se postati vrhunskim glazbenikom. To je moj pogled na sviranje. Ne bih htio nametati mišljenje i previsoko razmišljati o sviranju, ali bih im preporučio i da slušaju jazz, ako žele biti jazz-glazbenici. Mora postojati ljubav prema jazzu. Postoje nezaobilazne stvari, bez kojih tradicionalnog jazza nema, a bez tradicije je nadgradnja teška. Postoje neki skladatelji koji su rušili tradiciju, kao što je John Cage. Ali, to su skladatelji na koje se više ništa ne može nadograditi. To je stvar opredjeljenja. Ja sam po opredjeljenju za konstruktivni pristup djelovanju, kako smo to prije desetak godina nazivali u Zagrebu, i za proučavanje života. Taj pristup životu, filozofiji, to je jedan dugi kapital i možda priča o tome ne spada u ovaj intervju, ali predložio bih mladim glazbenicima da se ozbiljno posvete životu, kroz to će naći glazbu. Možda je ipak život prije glazbe. Glazba je kao nešto iz konzerve ako ne izraste na suncu, na zraku, ako ne izraste prirodno. Ako izraste genetski manipulirano, onda nema okusa, kao i paradajzi iz staklenika. Nisu kao oni paradajzi koje uberem u vrtu svojih roditelja. Isto je i s glazbom. Ako se ne poveže sa životom, nema dubine. To je moje mišljenje koje ne bih htio nametati, ali to su svi govorili, to su rekli Johann Sebastian Bach i Mozart, to kažu neke tradicije drugih zemalja. To je rekao i jedan od najvećih istočnih slikara, Japanac Hokusai, koji je zakon za ljubitelje japanskog slikarstva. Mislim da je on ili Basho, jedan od pisaca japanske poezije, rekao: "Ne idite stopama starih majstora, nego tražite ono što su tražili stari majstori.". To nije isto - kopirati i tražiti. Mislim da tražim ono što su tražili stari majstori, poput Johanna Sebastiana Bacha. Njegovo je uvjerenje bilo čitljivo iz njegove glazbe. Traganje za istinom izraza univerzalno je za svako doba. Ne ide se za tim da kopiram Johanna Sebastiana Bacha, nego da shvatim što je on tražio u glazbi. To su bila druga vremena, drukčije je, kroz svoj posao, bio vezan za svijet, crkvu, svoje vjerovanje i društvo. Danas su nova vremena, ali je univerzalno to njegovo traženje istinitosti izraza i to je nedvojbeno. Slično je i kod Keitha Jarretta. Naravno, razlika je u izrazu, ali istinitost izraza je ta. Treba tražiti ono što su tražili stari majstori i mislim da to traže svi veliki glazbenici. Nije stvar u tome tko svira koliko nota. Postoje veliki glazbenici, od onih starijih, primjerice, Ben Webster, da ne spominjem neke od onih koji su pokrenuli nove smjerove, poput Theloniousa Monka. Njega ne možete usporediti s Keithom Jarrettom po tehničkoj visini sviranja, ali po izrazu - nedvojbeno. Ima istinitost svojeg izraza. Drugo je pitanje dopada li se to nekome, to je pitanje estetike i uvjerenja, ali tu je riječ o istinitosti izraza. On nije kopirao stil, bio je uvjeren kao i Ornette Coleman, i to se čuje. Savjet mladim glazbenicima jest da se bave glazbom. Važna je tehnika sviranja bilo kojeg instrumenta, muzikalnost, nadarenost. Sve ima svoju ulogu - okolina, podneblje, mogućnosti, ali jedna stvar je jasna i uvijek se držim onoga što piše u Bibliji - zemlju treba okopati, treba posaditi, treba zalijevati, a Bog će dati da raste. To je moj motiv i toga se držim, ja radim, a Bog radi da raste. To je rekao Pavle i to je istina, ne može biti drukčije. Kao i biljka, ona raste, ali valja ju zalijevati, okopati, treba ju posaditi. Koliko će visoko izrasti, ovisi o čovjeku: ako vi bolje okopate biljku, ako ljubite tu biljku, ako ju čistite od svih nametnika, ako ju ne špricate pesticidima, ako ju uzgajate na prirodan a ne na umjetan način... ja sam protiv upotrebe droga i svih umjetnih sredstava, to ne vodi ničemu. Puno puta sam o tome slušao kao mlad glazbenik i nisam vjerovao u to. Sreo sam mnogo mladih glazbenika u Kolnu, onuda cirkulira cijeli svijet, to je taj Zapad. Svi ti mladi glazbenici se zanesu, to je ta mladost, ta spontanost. Vide da je Charlie Parker upotrebljavao heroin, pa pomisle da bi i oni na brzinu, preko heroina, mogli dosegnuti nekakve velike visine, domet misli. No, mladim glazbenicima treba poručiti da ne uzimaju droge, to je samo privid koji čovjeku govori - ti sviraš nenormalno. To je izvitoperena slika u koju čovjek vjeruje kad je pod drogama. Ali tu nema napretka, to je blokada. To je kao kad biljku njegujete pa ju špricate pesticidima: dobit ćete paradajze, možda i izrastu prvi, ali nakon dvije generacije biljka se osuši jer nema prirodnu podlogu! Tako i čovjek. Preko droga daje neke rezultate, ali ne može dati onakve kakve daje kad je prirodan proces, kad je ostvarena veza s Bogom i prirodom. To sam spoznao kroz život i zato je moja poruka - nemojte uzimati droge, nemojte uzimati nikakve droge, to uništava psihu, to uništava i čovjekov organizam. Današnja je generacija spoznala te stvari, veliki glazbenici poput Keitha Jarretta ili Wyntona Marsalisa žive prilično zdravo. No, ne bih iz toga htio raditi neku religiju. To je kao da održavate vaš auto u dobrom stanju. Želite li voziti, morate promijeniti ulje, ne smijete točiti loš benzin, morate čistiti filtere. Tako treba postupati i s čovjekovim organizmom. Dakle, preporučio bih - ništa droge, zdrav život, čistu ljubav i onda se postižu visoki dometi. To je dugotrajan put, ali jedini koji vodi pravoj spoznaji. To je teško nekome uliti u glavu, to mora doći spoznajom. To je ono što sam spoznao kao glazbenik koji je svašta prošao, da nema napretka kroz te nekakve "brzinske" stvari. Spoznaja je također jedna vrsta biljke i ona također mora rasti u duhu. Teško je mladim glazbenicima reći - nemojte! Svi smo bili mladi, ponavljam da nisam star, ali sam stariji nego onda kad sam imao petnaest i kad mi je otac govorio - nemoj tako. Mislio sam - ma da, ovi nemaju pojma, prestari su, bave se drugim stvarima. Svi mladi misle da su pametniji od starijih, pogotovu kad imaju petnaest, šesnaest, dvadeset godina. Ta poruka često ostane nečujna, ali svi koji se time bave, vidjet će da je to - to.