Kada se govori o ljudima koji su promijenili pristup sviranju bas gitare i njezin odnos prema drugim instrumentima, uvijek se spominju dva imena: Jaco Pastorious, naš junak iz prošlih brojeva Statusa, te Stanley Clarke, naš današnji vitez, pravi bas križar. Njihova su imena čvrsto povezana, kao crna i bijela tipka glasovira, kao južni i sjeverni magnetski pol; njihovi pristupi, i tehnički i stilski, vrlo su različiti, doista su dva suprotstavljena pola istoga magneta. Čitave generacije basista svrstavale su se ili na jednu ili na drugu stranu, da bi na kraju, kao što obično biva, nove generacije uspješno koristile oba pristupa, gradeći na njihovim temeljima, na toj simbiozi stilova, svoj vlastiti izričaj.

Stanley Clarke rodio se 30. srpnja 1951. u Philadelphiji, SAD, u umjetničkoj obitelji (mama mu je je operna pjevačica), tako da je od malena u dodiru s glazbom. U početku svira glasovir, potom violinu, no kako je (po vlastitom priznanju) imao prevelike prste za tako malen vrat instrumenta, na nagovor učitelja glazbe prelazi na kontrabas, zaljubljujući se u njega. Kao devetnaestogodišnjak seli u New York i upisuje prestižnu Julliard School of Music, studij kontrabasa i kompozicije. Uskoro postaje traženi klupski i session muzičar, svira s mnogim poznatim jazzistima : Horaceom Silverom (glasovir), Dexterom Gordonom (sax), Stanom Getzom (sax) i drugim. Tada upoznaje također mladog i talentiranog klavirista - Chicka Coreu, na čiji nagovor s kontrabasa prelazi na električnu bas gitaru; nedugo potom rađa se jedan od stupova jazz-rock i fussion glazbe, skupina Return To Forever (RTF). RTF je stekao svjetsku reputaciju i to u postavi s Al Di Meolom na gitari i Lennyjem Whiteom na bubnjevima. U to doba počinje i Clarkova opsesija s Alembic bas gitarama, čiji je fanatični obožavatelj. Clarke je u to vrijeme (sredina sedamdesetih) bio najpoznatiji predstavnik nove tehnike sviranja basa - slapa, a Alembic je promovirao svoj "vrat-kroz-tijelo" dizajn, s aktivnim magnetima i ton kontrolama - njihova je 'veza' bila fantastična! Premda Stanley Clarke nije izmislio slap (sam kaže da je izumitelj slapa Larry Graham, basist soul-funk skupine s početka sedamdesetih Sly & the Family Stone), usavršio je tu tehniku do visoke tehničke i umjetničke razine, svirajući guste i komplicirane pasaže kroz kompleksnije harmonijske strukture (nije se držao prazne E-žice kao pijan plota).

Nakon raspada RTF-a, surađuje s brojnim glazbenicima - Jeffom Backom, Carlosom Santanom, Ronom Woodom, Keithom Richardsom (u New Barbariansima), a vrlo je plodna njegova suradnja s klaviristom, skladateljem i producentom Georgeom Dukeom, s kojim izdaje vrlo uspješne i komercijalne albume "Clarke-Duke Project" (tri dijela). Na tim se albumima, kao i na nekim prijašnjim, Clarke okušao i kao pjevač, no ipak je u prvom planu njegov novi solistički instrument - picolo bas gitara, čiji je idejni začetnik. U osnovi je to uobičajena bas gitara, sa specijalnim žicama koje su naštimane za oktavu više od normalnih (nemojte ni slučajno probati naštimati svoje "obične" žice za oktavu više, to nije zdravo!). Clarke je "izumitelj" i tzv. tenor bas gitare, koja se štima za kvartu više od normalnog štima tj. A-D-G-C .

U posljednjih se nekoliko godina potvrdio i kao televizijski i filmski skladatelj, npr. u filmovima "Boyz'n'the Hood", "What's Love Got To Do With It", koje smo imali prilike vidjeti i u našim kinima. Kad već spominjem naše prostore, prisjetio bih se i njegovih uspješnih koncertnih nastupa u Zagrebu, u dva navrata, ako se ne varam, kad nam se predstavio sa svojim The Stanley Clarke bandom : 1978. na Jazz Rock Blues Festivalu u Domu športova, uz pratnju poznatog bubnjara Simona Philipsa, i 1986. u tadašnjem Moši - taj koncert pamtim i po tome što je Clarke pozvao basiste iz publike da mu se pridruže na sceni, što je njih desetak i učinilo. Uglavnom, svi su se dobro zabavljali, pogotovu Stanley. Možda ćemo imati sreće da ga ponovno vidimo - trenutačno krstari Europom sa supertriom Rite of Strings (u prijevodu: Ceremonija žica) u kojem su uz njega Al Di Meola (gitara) i Jean-Luc Ponty (el. violina).

Stanley je pravi basgitaristički super-heroj, virtuoz bez kompleksa koji se ne da impresionirati bilo od teškometalnih, bilo od jazz-fussion gitarističkih zvijezda: u stanju je superiorno svu pozornost publike usmjeriti prema sebi. Iako neki njegov stil smatraju previše gitarističkim, njegovi su poklonici brojni i poznati (Mark King, Byron Miller ). . Navodim i još neke njegove albume koje bi bilo dobro preslušati želite li dobiti potpuni uvid u kreativnost i snagu tog velikog majstora.

Solo albumi:

• School Days (1976.)
• I Wanna Play for You (1979.)
• Rock, Pebbles & Send (1980.)
• Time Exposure (1984.)
• Hideway (1986.)

• If This Bass Could
• Only Talk (1988.)
• At the Movies (1995)

• Project I (1981.)
• Project II (1983.)
• Project III (1990.)

• Animal Logic 1 (1989.).