Strančica ili "fajfa" staro je hrvatsko glazbalo danas gotovo zaboravljeno i potpuno nestalo čak i iz folklorne glazbene prakse. To je glazbalo koje, uz različite vrste dvojnica i frula jedinki, obilježava sjeverozapad Hrvatske (Hrvatsko zagorje, Podravina, okolica Bjelovara). Sam naziv govori o specifičnom načinu sviranja, na stranu, kao flauta. Strančica i jest preteča današnjih flauta. Premda je flauta savršenija, strančica zna biti mnogo zanimljivija i to zbog jednostavnosti i topline zvuka, što dolazi iz "živog", "toplog" drveta, a ne iz hladnog metala.

Strančica se nekoć najčešće izrađivala iz bazgovine i to tako da bi se odrezala ravna grana duga 30-40 centimetara, koja bi se potom iznutra i izvana dobro očistila. Nakon toga je najbolje drvo ostaviti da se malo suši jer ga je tako lakše obrađivati. Sljedeći je korak da se jedan kraj cijevi začepi komadom drveta (čepom) dugim 10-12 mm, koji je dobro malo umočiti u rastopljeni vosak da ne propušta zrak. Zatim se od tog kraja odmjeri 3-4 cm i izbuši rupa promjera 8-10 mm. Ta rupa se naziva "glasnica" i na nju se puše. Izbuše se i rupe za prebiranje - obično ih je šest, premda je bilo i strančica sa sedam rupa. Te se rupe buše prema iskustvu, jer svaki unutrašnji promjer strančice ima svoje zakonitosti: osnovno je pravilo da se rupe buše počevši od najdonje i da razmak između rupa ne bude prevelik, tj. da se mogu bez teškoća hvatati prstima. Položaji rupa su se nekada i određivali prema prstohvatu.

Strančicu je prilično teško "prosvirati" (osim za nekog tko je prije svirao flautu), jer valja "pogoditi" kut pod kojim će zrak "upuhivan" na glasnicu proizvoditi ton. Na strančici se može odsvirati čitava oktava i još približno pola sljedeće, a polutonovi se mogu dobiti djelomičnim zatvaranjem i otvaranjem rupa za prebiranje. Boja tona je elegična, što donekle ovisi i o strukturi drveta (prema mojem iskustvu, najljepši ton daje strančica od šljivova drveta), a ovisno o kutu upuhivanja zraka, mogu se dobiti različite varijacije tona.

Strančica je najčešće bila samotnjačko, pastirsko glazbalo, što je možda i jedan od razloga što nije našla svoje mjesto u narodnom orkestralnom sviranju; danas, kada glazbenici ponovno traže nove "stare" vrijednosti, i strančica bi mogla puno toga dati. Žalosno je što to gotovo uvijek moram spominjati, ali glazbenici drugih naroda ne zaziru od svojih izvornih glazbala - čuo sam izvrsne "glazbene proizvode" koji su temeljeni na sviralama tipa strančice. Isto tako, lijepo bi bilo i na nekom folklornom koncertu čuti koju izvornu zagorsku pjesmu u pratnji strančice.