Žena i bas gitara?! Kakva blasfemija! Nečuveno! Svijet je poludio! Pa zar ćemo i to dopustiti? Tako bi vjerojatno muškarci odgovarali kad bi ih se pitalo što misle o ženama i bas gitari, prizivajući neka davna vremena neravnopravnosti spolova. Ipak, žene ili bas gitara, zacijelo je češće pitanje koje si basisti postavljaju i na koje imaju zadovoljavajući odgovor (kakav god bio!), ali ja bih da se mi ipak vratimo početnom pitanju - dvojbi ovoga teksta.

Zašto dvojba, zapitat će netko. Pa evo zašto: bas gitara je relativno težak instrument (pet kilograma i više) i nije ga lako podnositi na svojim ramenima cijelu večer ili noć (ako svirka potraje), dakle - jedno konkretno fizičko opterećenje tijekom cijelog koncerta. Tu je još i debeli vrat bas gitare, jako široki pragovi i širok razmak među žicama, tvrde i debele žice, sve činjenice koje traže jednu čvrstu i snažnu, "mušku" ruku koja će ih znati ukrotiti i iz njih "iscijediti" melodiju i ritam. Nimalo lak zadatak za nježnu, malu, tanku i mekanu žensku ruku, koja bi da kroti neobuzdanog četverožičenjaka. Ali, kao i uvijek, presudit će nečija želja i volja, hrabrost i upornost te talent da se umjetnički i duhovno izrazi na instrumentu kao što je bas gitara.

U našim je krajevima bilo ženskih skupina - Lutke iz 60-ih, Cacadoo Look iz 80-ih, Maxmet i Nikad dosta iz 90-ih, u kojima su cure dobro "odrađivale" posao, pa i onaj sviranja bas gitare, ali u svakom od tih bendova, bas je bio podređen zvuku i ideji grupe, tako da se nisu nametale nekim osobitim stilom. Slično se događalo i sa ženskim grupama na Zapadu, npr. Bangles. Prvo žensko ime za koje sam čuo da svira bas gitaru bilo je ono Suzy Quatro, poznate rokerice iz 70-ih (svirala je u Zagrebu), odjevene u crnu kožu i remenje: no i ona je bila poznatija po pjevanju i skladanju nego po sviranju basa. Sjeća li se netko Kid Creole & The Coconutsa i njihove mješavine rocka, reaggea, ska i koječega ostalog? To pitam jer je taj izvanredan bend imao i isto takvu basisticu, koja se odlično snalazila u toj mješavini stilova i pristupa. Ili, primjerice, Talking Headsi i njihov zagrebački koncert - negdje 80-ih, u Domu sportova. Svi će odmah pomisliti na Davida Byrna, vođu grupe, ali ja se rado sjetim i Tine Waymouth, basistice, kasnije osnivačice također planetarno poznate grupe Tom Tom Club. Kuriozitet njezina zagrebačkog koncerta bio je u tome što je bila u poodmakloj trudnoći, što ju nije sprečavalo da izvrsno svira, pjeva i pleše cijelo vrijeme. Basist u drugom stanju, zgodno, zar ne?

Valja spomenuti i fazu u radu Stingova benda, sredinom 90-ih, kada je bas svirala djevojka Stingovoga klavijaturista, slavnog i odnedavno nažalost pokojnoga Kennyja Kirklanda. Lukav je taj Sting, jednim udarcem dvije muhe - imati dobrog basista i sretnoga klavijaturista.

To bi bio uvod u glavni dio priče: o trima ženama koje su kao basistice, ali i kao umjetnice, ostavile mjerljiva traga u ovim našim "interesnim" sferama. To su, kronološki, Carol Kaye, Kim Clarke i Me'Shell NdegOcello.

Carol Kaye je vjerojatno ime za koje većina od vas nikada nije čula (možda sam u krivu, oprostite mi), ali radi se o basistici koja je u životu imala, i još ima, više od 10.000 studijskih snimanja (ploče, filmovi, reklame...) i u tome je rijetko koji muški kolega može nadmašiti. Uspješnu karijeru glazbenice ostvarila je 50-ih, kao izvrstan jazz i studijski gitarist, da bi početkom 60-ih na jednom snimanju sasvim slučajno počela svirati na Fender basu i ubrzo potom postala basist koga se prvog zove kad treba snimiti bilo koju vrstu komercijalne glazbe. Surađivala je s aranžerima i producentima poput Quincyja Jonesa, Michaela LeGranda, Laloa Schifrina i Johna Williamsa, svirala na pločama zvijezda - Joea Cockera, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Ikea & Tine Turner, Simona & Garfunkela, The Beach Boysa, Steviea Wondera, Franka Sinatre, Diane Ross, da spomenem samo neke. Impresivno, zar ne? Tu su i poznati filmovi: MASH, Mission impossible, Addams family, Pogodi tko dolazi na večeru, TV-serije McCloud i Kojak i drugi. Rena je bila zakon, a čini se da se i danas dobro drži. Valja spomenuti i njezin edukativni rad, koji počinje krajem 60-ih i koji se ogleda kroz veliki broj naslova knjiga u kojima ljude poučava sviranju električne bas gitare. Za one koje zanimaju dodatni podaci, neka posjete njezinu jako zanimljivu Internet stranicu (www.carolkaye.com/), a posebno dio u kojem odgovara na pitanja zainteresiranih (Carol's playing tips). Njezin stil je funkcionalan, čist, a opet iznimno kreativan i uzbudljiv, prilagodljiv a istovremeno i vrlo osoban. Pa zar to nisu i odlike koje muškarci pripisuju idealnoj ženi? Kim Clarke (nije u rodu sa Stanleyem!) svoju je reputaciju najfunky basistice zaslužila radom u grupi Defunkt, eksperimentalnom jazz-funk bendu iz New Yorka (crnačka varijanta Red Hot Chilli Papersa), pod vodstvom trombonista Josepha Bowiea. Njezin stil karakterizira rad desne ruke, odnosno brze i stalne izmjene slap/popa i normalnog trzanja žica jagodicama prstiju, ali se pritom ne gubi groove, i pauza gotovo nema. Njezine ideje i zvuk su vrlo zanimljivi i uzbudljivi, u što sam se i osobno uvjerio na koncertu Defunkta 1984. god. u Parizu. Preporučio bih da poslušate dva albuma grupe želite li dobiti jasniju slika o toj već pomalo zaboravljenoj basistici - "Thermonuclear sweat" (1982) i "America" (1988). I ja znam ljude u Zagrebu koji ih imaju, pa ako nekoga zanima, nek' se javi, izmislit' ćemo nešto. Me'Shell NdegOcello (www. wbr.com/maverick/meshell) je kompletna umjetnica. Svira bas, komponira, piše tekstove, pjeva, aranžira, producira, ukratko - ima nam puno toga za reći. Poznata su mi dva njezina albuma: "Plantation lulabies" (1993) i "Peace beyond passion" (1996), a jedva čekam izlazak sljedećeg. Njezina glazba je mješavina popa, funka, jazza i hip-hopa te snažnih, angažiranih tekstova. Iz glazbe se vidi da ona svojoj bas gitari daje posebno mjesto, ulogu kamena temeljca oko kojeg gradi sve drugo. Čuje se da je ljubiteljica Fender Jazz Bassa i Music Man Sting Ray Bassa, pa vam već i to može dati predodžbu o njezinoj glazbi. Čak je i "veliki" Marcus Miller bio producent na nekim njezinim pjesmama (pravilo br. 1 glasi: basisti se međusobno "moraju" pomagati), a na početku karijere velika pomoć joj je bio i poznati klavijaturist Herbie Hancock (kao uostalom i Jacu Pastoriousu). Ona svira i pjeva jako dobro, snažno i sugestivno i preporučujem spomenute ploče za preslušavanje. Za mene dvojbe s početka teksta već odavno nema (ako je ikada i bilo), jer su me navedene gospođe i gospođice već odavno uvjerile da svima nama jedino nebo može biti granica. Prema tome, provjerite svoje astronomske karte, napunite raketne motore visokooktanskom inspiracijom i fijuuuuu - put pod noge, tj. ruke. Vidimo se na nekoj od sljedećih svemirskih informativnih postaja!