Poznato je, iako se to danas doimlje drastičnim, da se često tijekom povijesti glas pjevača "uređivao" operativnim zahvatom - kastracijom: bilo je to često u počecima opere, a povezano je i s crkvenom glazbom. Nekoć se od opernih pjevača zahtijevala posebna glasovna kvaliteta, pa se (uz blagoslov Crkve) posegnulo za zahvatom koji ima trajne posljedice - invalidnost. Mnogi pjevači-kastrati postali su jako poznati, pa i slavni, okruženi ženama kojima se sviđao njihov izgled. Kastracija se primjenjivala i nad pjevačima crkveno-duhovne glazbe, jer je i za njezino izvođenje valjalo trajno zadržati posebne glasovne kvalitete. Danas, nasreću, ne postoje tako drastični primjeri iskorištavanja umjetnika, ali se neke paralele ipak mogu povući - zar i komercijalnost pod svaku cijenu ne stavlja pred umjetnike-izvođače zahtjeve koji se kose s umjetničkim principima? Veliko je bolje, izreka je poznata u cijelome svijetu: označava količinu, a ne kakvoću, pa proizlazi da je počesto u glazbenoj djelatnosti dominantniji komercijalni od umjetničkog principa. Dobar je primjer marketinška eksploatacija Triju tenora, a ne treba posebno spominjati nebrojene neadekvatne ovitke nosača zvuka ili spotove koji imaju malo veze s glazbom koju koju predstavljaju - često su sami sebi svrha ili, bolje rečeno, način da se poveća prodaja, što zacijelo nema nikakve veze s umjetnošću. Za školovanja svi umjetnici a posebice umjetnici-izvođači teže što višem stupnju umjetničke savršenosti. Bez obzira na umjetničku formu, svejedno radi li se o klasičnoj ili popularnoj glazbi, baletu ili modernom plesu, umjetnici uče vjerovati da imaju nešto jedinstveno, samo sebi svojstveno, za pokazati. Slično pravilo vrijedi i u medicinskim krugovima - sastoji se od individualnosti i imidža liječnika. Kod pojedinih se umjetnika stvara problem između tradicionalnih umjetničkih vrijednosti i očekivanja publike te osobne želje i potrebe za individualnošću.

Odnos između umjetnikove umjetnosti i umjetnikove osobe vrlo je kompleksan i ne treba ga banalizirati. Kada, primjerice, kupujemo CD, ipak ga kupujemo zbog sadržaja a ne zbog ovitka. Svejedno, mnogi mladi umjetnici prihvaćaju provokativan imidž u ime publiciteta. Tome se ne treba čuditi, svatko ima pravo na izbor: pitanje je ipak hoće li ostati umjetnosti (i slušanosti) iza mnogih izvođača koji danas privlače pozornost javnosti provokativnim, uglavnom seksepilnim izgledom. Možda se baš u tome može povući paralela s kastratima i ustvrditi da je publika ta koja će izreći svoje mišljenje o izvođaču, neovisno o tome što industrija promovira. Prema tome, i strategija marketinga i promiždbe prikrivena je opasnost za izvođača pa i njegovo zdravlje, ne samo za umjetnost. Nažalost, danas sve više prevladava mišljenje da se umjetnost ne može prodavati sama za sebe, bez izvanjske privlačnosti umjetnika. Tome posebice pridonose vizualni mediji, na čelu s televizijom. I nametnuta aseksualnost, kao nekoć kod kastrata, i današnje potenciranje hiperseksualnosti, u osnovi je isto - iskorištavanje umjetnika. A o tome koliko sve to utječe na ionako stresan život umjetnika, ne treba posebno govoriti.