S obzirom na to da sam počinjući ovu kolumnu bio u nedoumici kome se obraćam, početnicima ili formiranim gitaristima, odlučio sam se za neformalni, gotovo impresionistički pristup temi.Naime, pokušavam prenijeti moja razmišljanja o gitari bez strogo edukativnog pristupa.

U prošlom sam broju govorio o tome što znači biti dobar gitarist: pogoditi pravu notu u pravo vrijeme. Danas bih želio pisati o utjecaju drugih gitarista na formiranje vlastitog stila.

Svaki se gitarista u početku oslanja o nekog prethodnika koji mu je po senzibilitetu najbliži. Pogledamo li hrvatske gitariste, svakome možemo pronaći uzor ili stilsku prethodnicu na čijim su korijenima razvili vlastiti stil. Vedran Božić, bard hrvatske rock gitare, oslonjen je na englesku blues-rock tradiciju 60-ih godina (Clapton, P. Green, Hendrix - zar je on Englez, bijelac? Naravno da nije, ali kad tako svira...). Eduard Jimmy Matešić jednom je nogom u bluesu, a drugom u countryju. Bruno Kovačić poštuje naslijeđe američkog west coast rocka (S. Lukater), Elvis Stanić odabire mlađe kvalitetne gitariste, fasciniran je stilom Patha Matheneyja. Te sam gitariste odabrao kao primjer primjene gitarističke tradicije na vlastiti stil sviranja (isprika onima koje nisam spomenuo!). Zanima li vas, moji osobni heroji su Path Matheney, Peter Green, Eric Johnson, Jeff Beck, Leo Kotke...spominjem ih da bih objasnio što sam mislio pod tim da da svatko u početku nađe gitarista koji mu odgovara po senzibilitetu.

Ako ste po prirodi agresivniji, svoga ćete heroja tražiti među rock ili heavy gitaristima. Istina je da mladi gitaristi u svom početku ne mogu procijeniti kakvoga su senzibiliteta, pa se traže po raznim stilovima. cto se prije fokusirate na određeni stil, bit će vam lakše naći svoj vlastiti izraz. Primjeri mojih favorita govore da sam skloniji mirnijim, introspektivnim i emocionalnim gitaristima, barem ih ja tako doživljavam. Osobno sam se pronašao u akustičnoj gitari. U suvremenoj pop produkciji akustična gitara više je prateći instrument; njezin je zvuk, uvjetno rečeno, manje ekspresivan od zvuka električne gitare. Niz je problema vezanih uz ozvučavanje akustične gitare u studiju i na bini.

Najbolje rezultate u studiju dobivali smo s dvama kondenzatorskim mikrofonima, po mogućnosti različitima (Neumann U 87 ili AKG c 1000) postavljenim oko 20 cm od donjeg konjića i između akustičkog otvora gitare (rupa) i vrata gitare. Zvuk treba tražiti u ravnoteži između tih dviju pozicija. Meni je mjerilo dobrog zvuka akustične gitare kad čujem škripanje žica pri sviranju legato (vezanih) tonova s prstima lijeve ruke po vratu gitare. Zvuči komplicirano... i jest komplicirano. U prethodnoj rečenici suočili ste se s problemom prenošenja praktične ideje o sviranju gitare na papir. Naime, glazba i sviranje su stvar uha i sluha, a ja vam ih moram predstaviti u pisanom obliku. Puno jednostavnije bi bilo ponuditi vam audio zapis, a ne ove duge i zamorne rečenice..

Ozvučavanje akustične gitare na bini nosi sa sobom problem feedbacka (mikrofoniranja). Taj problem je polovično riješen uvođenjem tzv. piezzo pick-upa ispod konjića gitare. Taj pick-up daje dovoljno jak, ali ne i akustički kvalitetan zvuk. Jačina signala se može povećati uvođenjem aktivnog pretpojačala. U nekim modelima akustičnih gitara (Washburn, Takamine, Yamaha) već je ugrađen aktivan sustav pretpojačala, ali se pokazalo praktičnijim, osobito ako se radi o skupljim modelima akustične gitare (Martin, Gibson, Guild) koje je šteta bušiti i unakažavati radi ugradnje struje, dogradnja odvojenog pretpojačala (Fishman, L.R.Bugs, Sansamp) koje stoji na podu kao pedala, a služi kao direkt box - veza između gitare i mix pulta. Ne dajte da vas ubije ovo suhoparno nabrajanje tehničkih podataka, oni su neminovni za pravljenje dobrog zvuka.

Pozdrav gitaristima!