U otužnom sivilu ličnosti koje svakodnevno tako nametljivo, dosadno, ali pretenciozno bauljaju našom javnom scenom, nastojeći od vlastitih trica i kučina sagraditi političku filozofiju, ideologiju i kolektivnu memoriju, znanstveniku, političkom sužnju i mučeniku, bivšem ministru obrane, saborskom zastupniku, pučkom tribunu, ali i samozatajnom i nježnom trubaduru svoje voljene supruge Lucije Sonje Kekez, dr. Šimi Đodanu, pripada sasvim izdvojeno, gotovo neponovljivo mjesto.

Ne može se pouzdano tvrditi da će mu buduće generacije dodijeliti neki grandiozan položaj u povjesnici hrvatskoga govorništva, ali mu je nemoguće zanijekati aktualnu političku karizmu u manjem dijelu javnosti (vidi rezultate Globusova istraživanja na slijedećoj stranici) i među velikim brojem stranačkih kolega, koje ga smatraju svojevrsnim glasnogovornikom vlastite pritajene savjesti.

Gotovo svi njegovi javni istupi - plameni govori, žustre polemike, gnjevne raspre, provokativni intervjui i "otkačene" saborske besjede - uvijek su praćeni s povišenim emocijama i pažnjom, jer djeluju poticajno, senzacionalistički, žuto, kao najčudnija kombinacija usmene književnosti, kasne marksističke hiperpolemičnosti i proračunate lakanovske provokativnosti.

Koju vrlinu dr.Šime Đodana najviše cijenite?
Nijednu	26,4%
Dobar je govornik	19,1%
Duhovitost i šarm	15,2%
Ne znam	10,2%
Naobraženost	10,2%
Lukavost i diplomatičnost	9,6%
Odlučnost i hrabrost	6,4%
Dobrotu	2,7%
Vjernost	2,7%
Poštenje i skromnost	2,2%
Naočitost i gospodstvo	2,2%

Njegovi istupi jamačno ne mijenjaju povijest, ali mijenjaju današnju prirodu i razinu kolektivnih emocija njegove vjerne publike, pa i šire javnosti, izazivajući katkad kod jednih veselje i smijeh, a u drugih strah, ljutnju, bijes.

Šime Đodan je veliki miljenik medija, jer u njih uvijek unosi svježu robu - neobičnu i novu vijest, provokativnu misao, kavgadžijski izazov, zanosnu igru raskalašenog, neobuzdanog temperamenta i duha, polemiku; posebice onih koji korespondiraju s njegovim spektakularnim mentalitetom.

Upravo se ovih dana navršava treća obljetnica jednog od njegovih paradigmatskih istupa-provokacija- performansi: tzv. alkarskog (sinjskog) govora o šiljatim srpskim glavama i malim mozgovima.

Vrijedno je, stoga, još jednom podsjetiti na ključne misli tada izrečene, ali i na atmosferu u kojoj se zbio njegov istup.

Kolovoz je 1991. godine, i oružana se svesrpska pobuna u Hrvatskoj polako pretvara u rat, agresiju i zločine. Srpski jastrebovi, posebice Milan Paroški, Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Željko Ražnjatović - Arkan, Milan Babić i ostali ne samo što potiču na rat i zlodjela nego najavljuju masovna progonstva i ubojstva Hrvata (Imaš ga pravo ubiti ko kera.).

U toj i takvoj atmosferi dr. Šime Đodan, kao posebni izaslanik predsjednika Republike, dobiva priliku govoriti u Sinju na otvaranju Alke. Sunčan je i vruć dan. Okupljeno mnoštvo, koje se priprema pratiti viteško nadmetanje, ali iz misli teško otklanja rat koji već traje, od njega očekuje utjehu i ohrabrenje, plameni, junački govor, koji bi, barem retorički, korespondirao s militantnošću srpske strane.

On, kao i obično, napojen energijom mnoštva, pristupa mikrofonu, pridržava ga desnicom, te, koristeći se stereotipnim slikama, stihovima iz junačkih nacionalnih deseteraca i mitologema o nadmoći hrvatskoj, progovara: San o Garašaninovu nacrtanju (namjerice se ne koristi izvornim "načertanije"), koji nije ni bio neki naročito pametni program, san Vuka Karadžića, koji je bio primitivac, i brbljarije Dobrice Ćosića - a ovdje je i moj prijatelj Brković (besjednik se uz osmijeh okreće ulijevo i otraga, tražeći pogledom Jevrema Brkovića), koji je napisao da oni Dobricama u Crnoj Gori rade one stvari. I tako, neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku petnaest centimetara i imaju šiljate glave - vjerojatno imaju i manji mozak - okane nas Dinaraca, jer smo mi jači od njih i kad nemamo dinara, a to je jednostavno zato jer imamo maraka i dolara.

Njegove riječi postižu katarzični učinak. One su kontrapunkt stvarnosti i mitu o svemoći JNA, koja se ubrzano priprema za rat, rušenja i osvajanja. Đodan izrasta u junaka bez straha i mane, spremnog da se suprotstavi šiljatim glavama, dobricama, malim mozgovima, primitivcima... Mnoštvo, barem na trenutak, iz turobne ratne stvarnosti bježi u sigurnost mita o nacionalnoj hrabrosti, mudrosti i snazi.

Bolje upućeni znaju da je upravo alkarska besjeda bila razlogom da Hrvoje Šarinić predloži Šimu Đodana za ministra obrane.

Sam alkarski istup Šime Đodana ni po čemu ne odstupa od logike njegovih ostalih govora pred masama, koji redovito sadrže kakvu sličnu etnocentričnu, iz pučke mašte, mitologije ili predaje oživljenu metaforu, koja, tek što je puštena u javnost, počinje javno živjeti svojim naknadnim životom, postajući predmetom reinterpretacija, polemika, upotreba i zloupotreba.

Od svih njegovih političkih metafora, dakako, najčuvenijom je postala ona o barjaku na Romaniji, kojoj je novinar i sociolingvist dr. Ivo Žanić posvetio opsežan esej u časopisu Erasmus.

U svom izvornom obliku tu je misao-metaforu dr. Šime Đodan izrekao 4. svibnja 1990. na zagrebačkoj Peščenici, između dva izborna kruga, na javnom skupu HDZ-a "Dani hrvatskog barjaka". Misao-metafora imala je ovaj oblik: Znamo mi gdje je granica drevne hrvatske države. Neće ona vječno biti na Uni. Poručujemo to ne komunistima, jer ih nema, nego četnicima (...) Neće proći ni pet godina, a ovaj će se barjak vijoriti navrh gore Romanije. (Večernji list, 4. svibnja 1990.)

Ta je misao postala temom beskrajnih rasprava o pretenzijama hrvatske vlasti i ratnom huškanju, te jedan od glavnih "argumenata" velikosrpske ratne propagande o nužnosti zaštite Srba od "ustašoidnog režima Franje Tuđmana".

Retorička neumjerenost, simbolička višeznačnost i mogućnost različitih interpretacija (sam je Šime Đodan u kasnijim intervjuima dao pet, šest različitih tumačenja smisla svoje izjave), te raspućinovska razuzdanost i ignoriranje svih obzira o govorničkom bontonu ostaju konstante njegove političke retorike.

Njegovo predizborno "obećanje" kako ae Hrvati iz dijaspore uložiti u zemlju 150 milijardi dolara, javna tvrdnja kako Hrvata ima, zapravo, viie od 12 milijuna, "zavjet" kako pri organizaciji nove vlasti iznad hrvatskoga Sabora može stajati samo Bog - postale su već legendarnim primjerima o uporabi velikih laži u politici kratkog pamćenja. Kao i mnoštvo ocjena o ljudima i događajima: riječi upućene Žarku Domljanu: "Niste vi, gospodine, faraon"; predizborna polemika sa Slobodanom Langom u Dubrovniku: "Ima Slobodan Lang i drugu babu"; saborska poruka lordu Carringtonu: "Kad taj Carrington dođe ponovo u Hrvatsku, treba ga objesiti o rep konja bana Jelačića, jer to je razbojnik jedan"; poruga Mati Graniću: "Pitam se što radi naš ministar vanjskih poslova po Kanadi, što, valjda, lovi jelene, kada su ovdje problemi i ovdje je rat"; žaoke i uvrede upućene Anti Markoviću, guvernerima Anti Čičin-Šainu i Peri Jurkoviću i desecima drugih javnih ličnosti.

Politička osobnost nije, dakako, jedina osobnost Šime Đodana. Uz to što je neukrotiva politička "životinja", koja je zbog svojih političkih govora uhićena 1972. i osuđena na punih šest godina tamnice i četiri godine zabrane javnog nastupanja, dr. Šime Đodan je i znanstvenik, nastavnik, plodan pisac, nesuđeni akademik, bivši partizan i časnik JNA.

Šime Đodan rođen je 27. prosinca 1927. u selu Radaljici u benkovačkom kraju od oca Jure Ninčevića Đodana, seoskog činovnika, i majke Marije (rođene Kamber).

Njegov prijatelj i istomišljenik dr. Hrvoje Šošić tvrdi u svom Političkom leksikonu da se naš junak nalazi na hrvatskoj političkoj opozicijskoj sceni barem od 1934., tj. od sedme godine života! Iako je, možda, riječ o pretjerivanju, činjenica je da se naš junak pridružuje partizanskom pokretu 1944., u sedamnaestoj godini. Otac mu pogiba u ratu s lokalnim četnicima.

Poratno je razdoblje proveo na vojnom školovanju u Karlovcu i kao aktivni časnik JNA, a 1955. godine na vlastiti zahtjev napušta vojnu službu u činu poručnika.

Otad je svu energiju usmjerio stjecanju znanja. Već 1960. diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a sljedeće je godine izabran za asistenta na Katedri za političku ekonomiju, koju je vodio karizmatski Rikard Lang i na kojoj je uspješnu karijeru ostvario Adolf Dragićević. Izabran je kao mlad čovjek besprijekorne političke prošlosti: dijete palog borca, i sam partizan, član KPJ, odličan student, te kao beskrajno marljiv i ambiciozan "kadar" pred kojim je stajala "svijetla budućnost".

U šest godina Šime Đodan izgradio je, uz mentorsku pomoć spomenute dvojice profesora i Rudolfa Bićanića, briljantnu akademsku karijeru. Dobio je stipendiju za postdiplomski studij makroekonomike u Haagu 1962., doktorirao je pravne znanosti (1964.) i ekonomske znanosti (1965.), a već 1967. godine habilitirao je i postao sveučilišnim docentom. Akademski se socijalizirao tijekom tzv. društvene i privredne reforme (1965.), te obračuna s velikosrpskim staljinizmom Aleksandra Rankovića (1966.).

Po vrijednosnom i teorijskom uvjerenju dr. Šime Đodan bio je i ostao marksistom, koji je smatrao da se izvorni kategorijalni i gospodarstveno - sistemski okvir marksizma moraju, doduše, mijenjati, ali ne i sasvim odbaciti.

Brijunski plenum i studentska previranja 1968. vode dr. Šimu Đodana u arenu politike, a punu politizaciju ostvaruje kao gospodarski tajnik Matice hrvatske u razdoblju masovnog pokreta ili hrvatskog proljeća 1969.-71. godine.

Za njega osobno bila je to velika transformacija, jer se od samozatajnoga knjiškog moljca pretvorio u pučkog tribuna, teoretičara gospodarske eksploatacije Hrvatske, a zatim i žrtvenog jarca i žrtvu Karađorđeva i doba koje slijedi nakon 1971.

Inspiraciju za teze i teorije o eksploataciji Hrvatske u FNRJ i SFRJ tražio je i pronašao u predratnim djelima svog učitelja i mentora Rudolfa Bićanića, posebice u njegovoj studiji i HSS-ovu političkom pamfletu iz 1938. godine "Ekonomska podloga hrvatskog pitanja".

U čuvenim političko-teorijskim polemikama koje su uslijedile - posebno značajne bile su njegove polemike s dr. Stipom Šuvarom u Kolu, Našim temama i Vjesniku - Šime Đodan izrastao je u jednog od glavnih ideologa masovnog pokreta, kojem je, po popularnosti u dobru i zlu, ravan bio jedino dr. Marko Veselica, te, donekle, Hrvoje Šošić.

Da je "ekonomska (danas: gospodarstvena) podloga hrvatskoga nacionalnog pitanja" njegova životna opsesija i životno djelo, potvrđuje i sam u predgovoru knjige Hrvatsko pitanje 1918.-1990., gdje piše: "Kapitalne knjige pišu se čitav život. Jedna od njih je ova."

Svoju teoriju i teorijske nalaze dr. Šime Đodan u razdoblju 1969.-71. godine popularizirao je na javnim govornicama, masovnim mitinzima i tribinama cijele Hrvatske.

Zbog svoje teorijske i političke djelatnosti postao je tako glavnooptu- ženim na zloglasnome političkom procesu hrvatskom proljeću, zapravo proljećarima, koji je Josip Broz Tito spektakularno organizirao u Karađorđevu.

Prilike su mu tako, u tandemu s Markom Veselicom (njihova se prezimena, redovito bez imena, pojavljuju uvijek u tandemu "Đodan i Veselica", kao simboli i utjelovljenje svekolikog zla: kontrarevolucije, nacionalizma, šovinizma, pučizma, itd.), dodijelile najgoru sudbinu, jer je sam Tito izravno tražio njihov kazneni progon u poznatoj rečenici: Vi stalno tu spominjete neke, imenujte ih, kao što su Đodan, Veselica, i đavo da ih zna kako se zovu (...) Dajte, sakupite tu svu pisaniju, što oni izjavljuju, i lijepo dajte tu fasciklu tužiocu, pa neka on postupa. (...) Imate li vi namjeru da te ljude i na taj način onemogućite da dalje rovare? Nisam to ovdje čuo. Ja hoću konkretno da znam.

Šime Đodan 1972. uhićen je. Istražni i sudski postupak trajao je pune dvije godine. Osuđen je na šest godina zatvora, od kojih je punih pet odležao u Lepoglavi.

U tom najtežem dijelu života krajnje se korektno ponio jedino njegov matični fakultet, tako da je prof. dr. Bogdan Zlatarić, na sveopće zgražanje tadašnje komunističke vlasti, napisao rješenje o mirovanju radnog odnosa za vrijeme istrage, koje je žrtvi političkog progona omogućilo neprekinuti tijek radnog staža i primanje plaće.

Đodanove kolege, posebice profesori Štampar, Dragičević i Lang, nastojale su za njega izboriti najviše što se u onim olovnim vremenima sedamdesetih i osamdesetih moglo. Zato je, kažu svjedoci, profesora Langa iskreno pogodio Đodanov osvrt na njegove roditelje pobijene u 2. svjetskom ratu, sadržan u poznatoj izreci da "Slobodan Lang ima i drugu babu", tj. Židovku.

Šime Đodan odužio se, prije dvije godine, svom fakultetu velikom gestom: kad je od države dobio veći i prestižniji stan, svom je fakultetu na upotrebu vratio stan koji je od njega dobio daleke 1967. godine.

Manje je romantičan odnos našega junaka prema vrhovništvu hrvatskog proljeća, posebice prema Miki Tripalu i Savki Dabčević-Kučar. On ih, naime, drži odgovornima za vlastitu zatvorsku i ljudsku sudbinu, koja ga je stajala zdravlja i udaljila od svih tijekova normalnoga života punih dvadeset godina.

U predgovoru koji je napisao za nedavno tiskanu knjigu-zapisnik Sječa Hrvatske u Karađorđevu 1971. drvlje i kamenje osuo je na spomenute kultne vođe hrvatskoga proljeća, a u prigodnom izlaganju bio je još i opakiji.

Čovjeku kojem su povijesne prilike dodijelile užasnu sudbinu da zbog uvjerenja provede punih pet godina u hladnoći, očaju i uz neopisive torture Lepoglave, što se mene tiče, sve je, ili gotovo sve, dopušteno.

Nevolja je katkad jedino u tome što on često postaje intelektualnim mjerilom svih ili mnogih stvari - od vanjske i unutarnje politike do obrane i procjene stanja u HAZU i na Sveučilištu.

Što se mene tiče, i moje se ime lani pojavilo u vehementnom saborničkom istupu našega junaka, u sklopu rasprave o nakaznosti Francuza, Svetoj Magdaleni, Svetoj Ceciliji i Miri Furlan: Šiljatih glava ima kod nas, to vam je, pogledajte Slavena Leticu, on je stopostotni Cincar. Ali nemojte misliti da je Letica glup, on je jako perfidan, čuvajte se.

Netko bi navedenu izjavu doživio, možda, kao uvredu. Kad je od Šime Đodana, svaki je razuman čovjek mora uzeti kao kompliment.