Marno i strpljivo prikupljanim vijestima o krhotinama saborske stvarnosti iz jednoga kasnog popodneva i predvečerja, u srijedu 25. svibnja 1994., moguće je ipak vjerno predočiti političku i psihološku atmosferu što je vladala u službenim i neslužbenim saborskim odajama, te prethodila sazivanju povijesne sjednice Zastupničkoga doma, na kojoj je smijenjen otpadnik i veleizdajnik Stjepan Mesić, a svojevrsni florilegij latinskih sentencija Nedjeljko Mihanović izabran za čelnika zakonodavne hrvatske vlasti.

Budući da je državni poglavar na javnom skupu u Podgori 21. svibnja 1991. izjavio kako je bio spreman - da nije došlo do dogovora vodstava HDZ-a i oporbe - "raspustiti Sabor i obratiti se izravno hrvatskome narodu" (Ustav RH ne predviđa da se, zbog nervoze državnog poglavara, u situaciji koja je spontano nastala u Saboru, on raspušta, pa tu izjavu treba čitati kao iskrenu i prostodušnu najavu proglašenja osobne diktature!) bilo je jasno da Predsjednički dvori nisu spremni dugo podnositi parlamentarnu krizu.

Cjelodnevna farsa u Županijskom domu, što se zbivala nekoliko dana prije, dovela je hrvatsku javnost do same granice strpljenja i provale bijesa, o čemu najbolje svjedoče rezultati Globusova istraživanja, koji pokazuju da je samo zanemariv dio pučanstva (2,4 posto) pratio saborska zasjedanja s "osjećajem ponosa i zadovoljstva", dok su farsične eskapade zastupnika uglavnom pobuđivale negativne osjećaje, dojmove i raspoloženja: "ljutnju i bijes" kod 42 posto ispitanika, "osjećaj užasa i propasti" kod 14,2 posto, te "osjećaj tuge i nespokojstva" kod 12,8 posto.

Sjedeći naizgled smireno u prostranome saborskom uredu 25. svibnja 1994., leksikograf, povijesnik umjetnosti i graditeljstva (arhitekture), glazbenik, nesuđeni medikus, estet, poliglot, ljubitelj lijepog, Medvednice i svekolike prirode, te sretni muž, otac i djed, Žarko Domljan našao se pred još jednom velikom odlukom: sazvati Zastupnički dom, omogućiti prevladavanje saborske krize i smijeniti Stipu Mesića ili poštovati "dosadnu" parlamentarnu proceduru, koja izluđuje javnost, stranku na vlasti i samoga državnog poglavara.

Brzoglasno i u izravnim kontaktima, Jure Radić stalno ga je podsjećao da Stipu Mesića mora smijeniti iste večeri i po svaku cijenu! Da bi stvorio dodatni pritisak na osjetljivu audorednu, intelektualnu, humanističku, ali i legalističku i domoljubnu savjest dr. Domljana, predstojnik Ureda glasovitim je meketavim tonom dramatično upozorio na "novo pismo Mesića i Manolića u kojem blate hrvatsku državu".

Bilo je kasno popodne, a umorni su i pobješnjeli sabornici, poput utvara, lepršali Markovim trgom, hodnicima i odajama Sabora ili su, smlavljeni užasima demokracije, drijemali u saborskim klupama i sobama.

Sva je negativna energija čamotinje i razularenog bijesa tražila samo jednu metu: jedinoga čovjeka koji, makar uz sumnjivu poslovničku interpretaciju znamenitoga dr. Smiljka Sokola, može smijeniti odvratnoga heretika Stipu Mesića.

Atmosferu pogodnu za neodgodiv politički linč stvarali su i hodnici Sabora, u kojima su odzvanjale promišljeno širene glasine o njegovu raspuštanju, o bijesu bojovnika s prvih crta obrane, o nakanama nekih postrojbi da krenu na Sabor (da to nisu bile prazne tlapnje, posvjedočio mi je jučer dr. Slobodan Lang, tvrdeći da je ta i ta pukovnija bila spremna iz Imotskoga krenuti u Zagreb, rasrđena zbog saborske farse) i sl.

Nestrpljivi i goropadni stranački drugovi i kolege Žarka Domljana neprestance su mu upadali u kabinet, urlajući i optužujući ga kao mlakonju, kolaboracionista mesićevaca ili manolićevaca, ali i kao sumnjivog otpadnika, a možda i veleizdajnika.

Ukratko, mirni, staloženi i promućurni leksikograf i najveći HDZ-ov intelektualac (kojem je upravo ta činjenica smetala da bude drugim čovjekom u državi), napokon je, kasno predvečer, podlegao.

Tjedan dana poslije, u utorak, 31. svibnja 1994., oko osam sati ujutro, kad je svetkovina Dana državnosti oplemenila političku atmosferu, te stranačko-parlamentarnu farsu potisnula u polumrak zaborava, o vlastitoj mi je odluci kazao ovo:
Ima trenutaka kad neki pojedinac naprosto mora uzde uzeti u svoje ruke. Ja sam procijenio da je u srijedu predvečer nastupio takav trenutak. Zauzdao sam Sabor, koji je prijetio rasulom ne samo HDZ-u i sebi, već i državi. Omogućio sam donošenje zakona i funkcioniranje države. Život teče normalno dalje.

U riječima i tonu Žarka Domljana nisam prepoznao osjećaj neugode, nesigurnosti ili grižnje savjesti. Imao je tek potrebu objasniti kako je za svoje postupke prethodno osigurao savršeni ustavno-pravni i poslovnički alibi. Tvrdi da su mu ustavni pisci i majstori dr. Smiljko Sokol i dr. Branko Smerdl jamčili kako je ono što kani učini pravno potpuno besprijekorno. Zahtijevao je prethodno i javno očitovanje dvaju saborskih odbora da traže bezuvjetno zasjedanje Doma, i to je očitovanje dobio na usta dr. Šime Đodana i Ante Klarića.

Zahtijevao je, štoviše, da posebna delegacija ode do Stipe Mesića i da ga priupita kani li voditi sjednicu Zastupničkog doma ili ne. Žarko Domljan kaže da se je tom prigodom spomenuti otpadnik u njegovoj nazočnosti očitovao ovom pitijskom rečenicom: "Doći ću kad ovo završim!" Upravo bi ta rečenica mogla postati predmetom zanimljive rasprave o značenju pojmova odsutnost i spriječenost predsjednika Sabora i pravnoj, etičkoj i audorednoj utemeljenosti svrgavanja čuvara saborskog bata Stipe Mesića (naime, dobro obaviješteni izvori i fotografije svjedoče da se svrgnuti predsjednik ne želi bez sile odreći znamenitoga čekića, simbola vlastitoga zakonodavnog suvereniteta).

Jednako tako dobro obaviješteni saborski promatrači tvrde da je Žarko Domljan, kad je omogućio izbor ili izbor lažnog akademika Nedjeljka Mihanovića za predsjednika hrvatskoga Sabora, doslovce i metaforično otišao oprati ruke, ali i da je na vijest o vlastitoj smjeni čuvar saborskog bata rezignirano prozborio: Zar i ti, lepi Žare?

Bez obzira na utemeljenost spomenutih vijesti, činjenica je da je Žarko Domljan s nelagodom prihvatio ulogu "prevratnika", te da je jedva jedvice dočekao čas da stolicu predsjedavajućega ustupi stolica gladnom dr. Nedjeljku Mihanoviću.

Nelagoda našega junaka nije puka poza. Ona izvire iz cjeline njegova biša. Žarko Domljan cijeni stil, ima stila i ne želi tek tako ostaviti dojam audoredno ili profesionalno dvojbene, nekorektne osobe.

Osobno ga poznajem iz protokolarnih, konvencionalnih, ali i kvaziprivatnih situacija. U jesen 1990. proveli smo zajedno dva tjedna putujući u društvu s dr. Franjom Tuđmanom po SAD i Kanadi.

Moji su dojmovi o njemu vrlo povoljni. Voli biti u prvom planu, ali ne doživljava tragično ni sporedne političke role. Umije prihvatiti šalu na vlastiti račun (iako je znao da sam ja autor pojma lepi Žare, pa se malčice ljutio), ugodan je i zahvalan sugovornik, koji ne pati od narcističkih ili ego-manijačkih eskapada; doista je obrazovan subesjednik. I što nije nevažno: dobro izgleda i uvjerljivo djeluje na političkim pozornicama.

Rođen je 14. rujna 1932. u Imotskom kao drugo dijete u brojnoj obitelji dr. Luje Domljana, liječnika i lijevog HSS-ovca "mačekovskoga usmjerenja" (tako je, s najvećim poštovanjem i ljubavlju, svog oca opisao dr. Zlatko Domljan, liječnik i stariji brat, precizirajući: To znači da je tata, živeći u Imotskom do 1942., morao, da bi uopće preživio, taktizirati - tajno pomažući partizane, ali i imajući dobre odnose s ustašama.

Dr. Lujo Domljan bio je karizmatska i politički osviještena osoba. Dijete imotskog seljaka Petra Domljana, koji je u doba Austro-Ugarske bio gradskim starješinom i imućnim domaćinom, dobio je zavjet da "izuči za doktora".

Pred sam krah Austro-Ugarske upisao je studij medicine u Zagrebu, a studirao je i u Pragu i u Grazu, gdje je stekao diplomu.

Dok je studirao, otac Petar u Imotskom mu je sagradio "prekrasnu kamenu kuću, možda i najljepšu u to doba", kako kaže dr. Zlatko Domljan (kuću su Domljanovi kasnije prodali), da bi ga "dočekala nakon studija".

Radeći na kući, zaradio je upalu pluća i nesretno okončao sretni život.

Dr. Lujo Domljan vratio se u Imotski, oženio se i dobio djecu: Zlatka (1931.), Žarka (1932.), Maju (1934.) i Kseniju (1938.) (između dvije kćeri rođena su dva blizanca, koji su umrli).

Rat i ratni kaos natjerali su dr. Luju Domljana da 1942. krišom napusti Imotski, te da, preko Mostara, dođe u Zagreb, gdje paralelno radi u Higijenskom zavodu i specijalizira internu medicinu. Kao HSS-ovac, kršćanin i Hrvat, jedva preživljava dolazak partizana i njihove poratne čistke.

Kao dijete uglednog liječnika, Žarko Domljan bio je predodređen za liječniku profesiju. Kad mu je stariji brat upisao studij medicine 1949. (koji je uspješno završio i danas je redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu), Žarko studij upisuje 1950., ali, užasnut "tehnologijom" sekcija napušta ga već 1951. No, nije samo strah od sekcija bio razlogom odlaska Žarka Domljana s medicine.

Kako je od malih nogu (zajedno s bratom i sestrama) bio vezan za glazbu (od rane dobi svirao sam violinu, klavir i rog, koji sam završio na srednjoj muzičkoj školi) i umjetnost, 1952. je na Filozofskom fakultetu upisao studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika, koje diplomira 1958. U međuvremenu je pune dvije godine bio profesionalni glazbenik u orkestru HNK, koji je, po vlastitoj izjavi, napustio onoga trenutka kad je svladao cijeli operni repertoar.

Prije završetka studija počinje raditi u Jugoslavenskome leksikografskom zavodu, u kojem će provesti punih 29 godina. Ondje ga je zaposlio i za leksikografiju oduševio i osposobio očev prijatelj i doajen hrvatske leksikografije dr. Mate Ujević.

U razgovorima s nizom ljudi u današnjem Leksu tek sam potvrdio staru izreku kako nitko nije prorok u vlastitoj kući. Negdašnje kolege i prijatelji Žarka Domljana (Išli smo godinama poskrivećki zajedno na bakalar na Badnjak, a kad je postao netko i nešto, rekao je da me ne poznaje) smatraju ga "depolitiziranim karijeristom".

Granice njegove politiziranosti jedan leksikograf ilustrira ovom anegdotom. U jeku velikih sukoba i svađa o koncepciji i sadržaju Enciklopedije Jugoslavije svi su očekivali pomoć ili podršku dr. Žarka Domljana. Jednom se je doista javio, ali je tom prigodom nabrojio tko na sastanku puši, a tko poštuje zakon o zabrani pušenja u javnim prostorima. Osobno najveći dio imidža Žarka Domljana u Leksu pripisujem čuvenome hrvatskom jalu. Iza leksikografskog rada našeg junaka stoji dvadesetak uredničkih projekata, od kojih je najveći uredništvo Likovne enciklopedije. Doktorirao je na temu Hugo Erlich i arhitektura između dva rata u Hrvatskoj, a objavio je pedesetak stručnih i znanstvenih rasprava i članaka.

U politiku općenito i visoku hrvatsku politiku ušao je 1989.-90. na velika vrata, obnavljajući poznanstvo s dr. Franjom Tuđmanom iz 1971., kad je bio član Izvršnog odbora Matice hrvatske, ali zbog toga nije imao veće probleme u kasnijem razdoblju, ako se ne računa njegova politička inkriminacija u jednom materijalu CK SKH iz 1986. da je viđen kako čita Glas koncila.

Nesporazumi s tim u vezi potakli su ga da iste godine napusti Leksikografski zavod i da se zaposli u Institutu za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Pobjeda HDZ-a i manjak izvornih članova te stranke koji bi bili intelektualci predodredili su Žarka Domljana za najviše državne funkcije.

Oduvijek sam smatrao da je od svih odluka dr. Franje Tuđmana najbolja bila ona da leksikografu ponudi mjesto predsjednika prvoga hrvatskoga Sabora.

Ta je nominacija osigurala Žarku Domljanu mjesto u različitim povijesnicama i leksikonima, jer je on presjedavao povijesnim sjednicama Sabora o proglašenju Ustava, otcjepljenju-osamostaljenju, izboru predsjednika Republike, itd.

Po zakonu vjerojatnosti, nakon tolikih čaša meda i časti kojim ga je podarila povijest i politika u posljednjih nekoliko godina, napokon je dočekao prigodu da okuša i čašicu pelina.

Analitičari se već danas spore o prirodi i posljedicama njegove opisane kontroverzne odluke da, mimo jedine legalne volje Stipe Mesića, sazove Zastupničko vijeće i smijeni ga. Sporovi će se nastaviti i sljedećih dana, ako ne i godina.

Ali tko zna? Možda je Žarko Domljan, "uzimajući uzde u svoje ruke", spriječio nešto opasnije i gore: "obraćanje narodu" o kojem je tako zagonetno govorio predsjednik Republike nedavno u Podgori.

U trenutku kad je izabran na mjesto predsjednika Sabora 1990., Žarko Domljan kazao je Sinevi Pasini, u to doba novinarki Vjesnika, da su ga okolnosti dovele na visoko i časno mjesto, od čega mi se noge odsijecaju i koje mi sručuje planinu odgovornosti na glavu. (Vjesnik, 18. svibnja 1990.) Danas, četiri godine poslije, teško da bi izrekao takvu rečenicu. Smjenu Stipe Mesića i samovoljno sazivanje Sabora doživio je kao krajnje rutinsku i nevažnu epizodu.

Iako je, dakle, dr. Žarko Domljan, još jednom, morao svojoj "tvrdoj jezgri" i državnom poglavaru dokazivati pravovjernost kršeći neke ljudske obzire, ako ne i pravne norme, on će i dalje ostati osamljenikom u hadezeovskoj matici.

Naprosto stoga što je - intelektualac. Uz to i ona vrsta intelektualca koju proždiru proklete podvojenosti i dihotomije i koja nikada ljudima, uvjerenjima i stvarima ne može pripadati do kraja i bez ostatka.

On je mentalitetno podijeljen između imotskog djetinjstva i zagrebačkog ostatka; aspiracijski između medicine i humanistike; osjećajno između glazbe i leksikografije; profesionalno između politike i estetike...

Pristavši na veliki kompromis da na oltar vlastite stranke prinese još jednu žrtvu, koja će, poput babe roge, plašiti i užasavati sve buduće stranačke nezadovoljnike i otpadnike, Žarko Domljan učinio je nešto čega će se, koliko ga poznajem, vrlo skoro stidjeti...