Marljivi i nenametljivi, ali svenazočni ministar i liječnik dijabetolog, dr.Mate Granić postao je sredinom ožujka 1994. godine u ispitivanjima javnoga mnijenja u Lijepoj našoj najpopularnijim hrvatskim političarom, popularnijim čak i od samoga predsjednika Republike i predsjednika Vlade.

Ta mu popularnost, srećom, nije poremetila profesionalni i obiteljski mir, niti mu je udarila u glavu, nego mu je samo donijela dodatne brige.

Kad sam ga, pred Uskrs, nazvao da bih prikupio nekoliko životopisnih obavijesti koje su mi nedostajale za ovaj tekst, iskreno ga je zanimao odgovor na jedno jedino pitanje: Je li u nas uopće dobro biti popularan?

Mit i realnost po zlu čuvenoga hrvatskog jala učinili su, dakako, i od njega političkoga skeptika koji se najviše boji, možda i opravdano, vlastite popularnosti.

Tko je dr.Mate Granić, najpopularniji hrvatski političar na početku 1994.?

Iako smo kolege nastavnici na Medicinskome fakultetu i dobri znanci (neću kazati prijatelji, da mu to neke stranačke kolege ne uzmu za zlo) već punih petnaestak godina (osobno sam ga upoznao s dr.Franjom Tuđmanom), odgovor na navedeno pitanje tražio sam u nizu dubinskih razgovora s članovima njegove uže obitelji, s najboljim prijateljima iz djetinjstva i zavičaja (sveučilišnim profesorima i sumještanima dr. Perom Sikavicom i dr.Tončom Staničićem), sa suradnicima, ali i s nekim "neprijateljima", čiju sam anonimnost dužan poštovati.

dr.Mate Granić potječe iz ugledne baškovodne (od Baška Voda) mesarske obitelji. Uz klaoničku i mesarsko-trgovačku djelatnost, obitelj je imala ribarski brod, tzv. leut, i mreže, te se je bavila ribarstvom i ratarstvom kao drugim usputnim djelatnostima.

Ime je, kao stariji od dvoje braće, po starome narodnom običaju dobio po djedu Mati, koji je živio i radio kao mesar u Starigradu na Hvaru, ali je 1939., u 67. godini, umro od srčanog udara.

Otac Ivan, rečeni Šojko (po očevu nadimku Matu i Gorana Granića mještani i danas zovu Šojkići), bio je nakratko mobiliziran partizan za 2. svjetskog rata, ali je, u osnovi, bio obiteljski čovjek i sasvim depolitiziran.

Nakon rata, do 1948. godine, imali su Granići u Baškoj Vodi privatnu mesariju, koja je, u poznatim procesima osnivanja seljačkih radnih zadruga, pretvorena u "narodnu imovinu", tako da je Ivan Granić-Šojko radio u zadružnoj mesnici od pedesetih do 1964. godine.

Razvoj turizma i velika potražnja svježeg mesa omogućuju obitelji da 1964. otvori vlastitu mesnicu, koja uspješno posluje sve do zatvaranja 1976. godine.

Mesar Ivan Granić-Šojko umro je godinu dana ranije, u 67. godini, od srčanoga udara, kao i njegov otac, ne dočekavši ostvarenje sna svakoga današnjeg mesara ili brijača: da mu sin postane doktorom.

Mesarski i poduzetnički posao obitelj Granić obavlja po nepisanim zakonima posljednje takve tradicionalne obiteljske zadruge u tome kraju.

U velikoj obiteljskoj zajednici patrijahalnoga tipa živjela su pod istim krovom dva brata i sestra, dvije nevjeste, njihova majka Mila (Matina baba koja je doživjela 100 godina), djedov brat te četvero djece.

Obiteljsko je domaćinstvo, dakle, brojilo jedanaest duša.

Matin otac Ivan, kao najstarije muško dijete, bio je nedodirljiv autoritet i glava obitelji-zadruge, čija je riječ uvijek bila prva i posljednja.

On je odlučivao o podjeli i organizaciji rada u zadruzi, kao i o kućnom proračunu, o kaznama i nagradama...

Kad bi otac sjeo za objed, svi bi ukućani morali sjediti i šutjeti kao zaliveni, rekao mi je dr.Goran Granić, Matin brat, liberal i predsjednik vlade u sjeni.

Bio je strog, krajnje pošten, izvanredno staložen i fanatično radin i uporan. Njegovoj riječi ili odluci nije bilo, i nije smjelo biti, nikakva prigovora.

Majka Mila, koja je još vitalna i vesela starica, te je, želeći biti od koristi obitelji i domovini, znala kazati sinovima kako bi se i za nju kakva državna službica mogla naći, brinula se o domaćinstvu i djeci.

Stranački raskol među sinovima ona danas doživljava kao pravu muku i vrlo bi rado, kao i sam predsjednik Republike, i mlađega sina vidjela u HDZ-u.

Da paradoks bude potpun, recimo da je liberal Goran znatno revniji u vršenju vjerskih obreda od demokršćanina Mate.

Staloženi, diplomatski nastrojeni i marljivi mesar, dobar kršćanin i Hrvat (Hrvatstvo je u našoj obitelji i u zavičaju bilo toliko nešto samo od sebe razumljivo da o njemu nije trebalo ni raspravljati, kažu braća Granić) Ivan Granić-Šojko prenio je, čini se, svoj genetski kod i, sasvim sigurno, svoje osnovne životne nazore na sinove.

Od najranijega su djetinjstva mali Mate i Goran Granić svaki slobodan trenutak provodili u mesariji: za trajanja škole bilo je to četiri-pet sati na dan, a za praznika i punih deset sati.

Otac i mlađi brat Goran brinuli su se o nabavci stoke iz Dalmatinske zagore i Hercegovine (Goran je već s petnaest godina vozio kamion), dok je Mati pripala prodaja mesa, rad s mušterijama, mještanima i turistima.

Trgovanje, rad i komunikacija sa strankama, kao i prigodni novčarski poslovi, postali su tako ključan dio ranoga socijalizacijskog iskustva Mate Granića.

Naučili su ga osnovnoj životnoj mudrosti da je rad stvorio i održao čovjeka, ali i vještini pregovaranja i trgovanja, kao i diplomaciji dodavanja nužne privage ili žunte kupcima svih vrsta i raspoloženja.

Simpatičnu sklonost malomu pretjeravanju, ili privagi, možemo i dan-danas sresti u njegovu diskursu.

U intervjuu o privatnom i obiteljskom životu, koji je svojedobno dao Robertu Naprti, ovako opisuje svoju ronilačku vjeitinu: Ja ronim još od malih nogu, mogao bih reći da odlično ronim, a to znači da i sad mogu ostati pod vodom dvije i pol minute, bez većih problema. (Globus, 12. veljače 1993.) Provjeravajući ovu tvrdnju iz puke taštine (jer se i sam smatram dobrim roniocem, iako pod vodom danas jedva mogu nabrojiti devedeset sekundi) među njegovim školskim prijateljima iz osnovne i srednje škole, ustanovio sam da je ona, u načelu točna, tj. da je izvrstan ronilac, ali i da je vrijeme koje može provesti pod vodom ipak negdje između minutu i pol i dvije minute.

I po školskim i fakultetskim ocjenama, a i po svjedočenju kolega, Mate Granić bio je sjajan učenik i student. Osnovnu školu završio je u rodnom selu i Makarskoj, gimnaziju u Splitu, a Medicinski fakultet u Zagrebu.

Moglo bi se reći da je imao sreće s izborom specijalizacije (interna medicina, dijabetologija) i mjestom rada. Naime, prof. dr.Zdenko Škrabalo, poznati zagrebački dijabetolog, koji mu je bio mentor, uzor i šef (također je bio ministar vanjskih poslova, a danas je veleposlanik u Švicarskoj), poznat je u liječniekim krugovima kao dobar organizator, kao uporan i ambiciozan stručnjak, ali i kao osoba koja ne guši nego potiče razvojne potencijale svojih mladih kolega.

U dr.Mati Graniću pronašao je gotovo idealna suradnika. Patrijahalni odgoj našega junaka omogućio mu je da bez prigovora i oklijevanja prihvati autoritet šefa, ali i da maksimalno iskoristi sve mogućnosti koje pruža položaj "drugog čovjeka".

Profesionalni i menedžerski zanat dr.Mate Granić naučio je u klasi dr. Zdenka Škrabala, a njegov je pravi zavrini ispit bio izgradnja Instituta za dijabetes Vuk Vrhovec.

Uspješno se koristeći time što su jedan predsjednik bivše savezne vlade i žena drugoga bili dijabetičari, te što su u udruzi dijabetičara bili mnogi drugi komunistički moćnici, dr.Mate Granić i dr.Zdenko Škrabalo uspjeli su, u sam suton socijalizma i Jugoslavije, izgraditi jedan od najboljih, ako ne i najbolji, zavoda za šećernu bolest u ovom dijelu Europe.

Usmjeren prema cilju - izgradnji instituta - dr.Mate Granić u jednom se trenutku čak upustio i u rizičnu, ali na kraju uspješnu, trgovinu s poslovnim prostorom (u Petrinjskoj ulici) i čuvenim dionicama Fikreta Abdića.

Institut je završen znatno prije pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije.

Uz svoga profesionalnog učitelja svladao je još jedan zanat - zanat oportunističkoga pristajanja na ideologijski i politički status quo.

Naime, iako je obitelj Škrabalo uvijek imala osviješćenu hrvatsku i zapadnjačku orijentaciju, prof. dr.Zdenko Škrabalo prihvaćao je i jugoslavenstvo i komunizam kao nužna i neizbježna stanja.

Sličnu profesionalnu i životnu filozofiju usvojio je i sam dr.Mate Granić, smatrajući da je blagostanje njegovih pacijenata dovoljna isprika za podnošljivu količinu političkoga oportunizma.

Bio je to jedan od razloga zbog kojeg sam i osobno smatrao da dr.Mate Granić ima veliki latentni vodstveni i politički potencijal, koji će posebno doći do izražaja u idejnom i političkom okruženju - hrvatskom i demokratskom - koje izražava njegovu stvarnu orijentaciju.

Za dr.Matu Granića ne može se kazati da je politički prorok ili vizionar. Sigurno nije ni karizmatski vođa za kojim će krenuti stotine tisuća sljedbenika. Hrvatska je, uostalom, prepuna samozvanih vizionara i proroka, stvarnih i izmišljenih, mučenika i zaslužnika, koji stalno opisuju ili glume politiku, nesvjesno svodeći tu tešku i odgovornu profesiju na razbibrigu, velesajam taštine i mitomanskih privida.

Mate Granić odrađuje politiku: bdije, radi dvanaest sati na dan, putuje, pregovara, prodaje ili kupuje politiku, kupuje simpatije i političku podršku.

U vlastitoj profesiji i u državnoj službi on je profesionalac, fanatični radnik i misionar.

U tom pogledu dr.Mate Granić rijetka je vrsta radoholičara u visokoj hrvatskoj politici (uz njega toj vrsti političkih djelatnika pripadaju još Franjo Tuđman, Hrvoje Šarinić, Mladen Vedriš, Vladimir Šeks i još neki).

On samo treba precizno određen zadatak ili, barem opću viziju i vodstvo, dok je realizacija toga zadatka ili vizije njegov osobni problem.

Ti znaš mene: kad mi štogod uđe u glavu, to mi iz glave ne izlazi sve dok se ne ostvari, završi ili oplodi, rekao mi je više puta.

Za potpuno razumijevanje i pravilno čitanje ličnosti dr.Mate Granića nisu dostatni samo obiteljsko i socijalno podrijetlo, profesionalna (liječnička) svijest i radno iskustvo nego i aktualna obiteljska situacija.

Stereotipna tvrdnja kako iza svakoga uspješna muškarca stoji uspješna ili samoprijegorna žena, potvrđuje se i na njegovu primjeru.

Svoju sadašnju ženu Jadranku Mate Granić slučajno je upoznao 1970. godine na proslavi rođendana žene svoga brata Gorana. Oženili su se 1973. i dobili troje djece: dvije kćeri i sina Luku, koji je rođen 24. kolovoza 1991. kao jedino muško dijete u nekoć brojnoj patrijahalnoj obitelji Granić.

O prirodi Granićeve žene Jadranke najbolje govori činjenica da se 1990., iako je bila trudna, dragovoljna upisala na tajni spisak Zbora narodne garde.

Rođena u Posušju dala je vlastitomu mužu domoljubni legitimitet najvišega ranga, znatno prije negoli je on sam počeo razmišljati o HDZ- u, visokoj politici i ministarskom položaju (na koji je došao na prijedlog i preporuku Mladena Vedriša).

Kao hercegovački zet i mesarski trgovački partner iz najmlađih dana, Mate Granić lako je odlazio u Hercegovinu i mijenjao štetne i opasne trendove tamošnje politike.

Koju vrlinu sadašnjeg ministra vanjskih poslova, dr.Mate Granića, najviše cijenite?
Mir i staloženost	27,1%
Diplomatičnost	19,5%
Poštenje i skromnost	10,7%
Radinost i upornost	8,6%
Obrazovanost	6,5%
Ne znam	6,5%
Odanost predsjedniku Tuđmanu	5,2%
Duhovitost i šarm	3,4%
Dobrota	3,1%
Odanost prema obitelji i suprugi	3,0%
Gospodstvo i otmjenost	2,2%
Ne želim odgovoriti	2,2%
Hrabrost i odlučnost	2,0%

Puna energije, domoljubnog zanosa i neskrivene ambicije, Jadranka Granić postala je, u međuvremenu, rizničarkom HDZ-a i savjetnicom guvernera Narodne banke Hrvatske.

S tom i takvom ženom i obitelji dr. Mate Granić bio je jedan od prvih HDZ-ovih političara koji je javnosti na ogled ponudio imidž obiteljskog čovjeka.

Dakako, nisu tek obiteljske prilike, marljivost i medijski šarm doveli dr.Matu Granića na vrh ljestvice hrvatske političke popularnosti. Iza njega stoje i konkretni politički i diplomatski poslovi i rezultati.

Kao najvažnije valja nam izdvojiti ovih osam političkih i diplomatskih postignuća:

1. Bio je glavni pregovarač s bivšom JNA o deblokiranju vojarni i njezinu povlačenju iz Hrvatske, što je bio jedan od preduvjeta za međunarodno priznanje naše zemlje. U tome je svojstvu potpisao konačni sporazum o povlačenju JNA 8. prosinca 1991.

2. Bio je organizator cjelokupnoga programa prihvata i zbrinjavanja prognanika s područja RH i izbjeglica iz BiH; u pojedinim razdobljima bilo je u Hrvatskoj gotovo 900 000 tih nesretnika, ili dvadesetak posto stanovništva, što je pothvat bez presedana u europskoj povijesti.

3. Glavni je pregovarač sa srpskom stranom o tzv. humanitarnim pitanjima. U Ženevi je potpisao s Milanom Panićem sporazum, koji je postao osnovicom budimpeštanskoga sporazuma Gregurić - Panić, o konačnome oslobađanju svih zatočenika (na temelju tih sporazuma samo u jednoj skupini oslobođena su 822 Vukovarca, od kojih su četvorica bila u Srbiji osuđena na smrt).

4. Glavni je Vladin pregovarač s predstavnicima sindikalnih udruga, te potpisnik sporazuma kojim je u Hrvatskoj spriječen opći štrajk, koji je, po općoj ocjeni vlasti, mogao dovesti do kaosa i destabilizacije zemlje.

5. Kao ministar vanjskih poslova i povjerenik predsjednika Republike dr.Franje Tuđmana za rješavanje krize u BiH, izravno je sudjelovao u zatvaranju sabirnih logora za Muslimane u Hercegovini, te pri otvaranju putova za prolazak humanitarnih konvoja (posebnu važnost imao je njegov osobni posjet logoru Dretelj, kao i omogućivanje prolaska prvoga konvoja na lijevu obalu Neretve kod Mostara).

6. U tajnoj diplomaciji, u suradnji s hrvatskim veleposlanikom pri UN, nekoliko je puta spriječio izglasavanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN o ekonomskim sankcijama protiv Hrvatske (da nije uspio proboj humanitarnoga konvoja na lijevu obalu Neretve, ili da nije raspušten logor Dretelj, sankcije bi, vjerojatno, bile usvojene).

7. Kao posebni izaslanik predsjednika Republike bio je posrednik i glavni pregovarač s Bošnjacima-Muslimanima u pregovorima u Sarajevu, Beču, Ženevi, Frankfurtu i Washingtonu, koji su urodili sporazumima o Federaciji BiH i mogućoj konfederaciji te federacije s RH.

8. Stvaranjem osobnih kontakata i stjecanjem povjerenja u svjetskoj diplomatskoj mreži omogućio je ad hoc kontakte i sastanke sa šefovima diplomacija vodećih europskih zemalja, islamskog svijeta i SAD. Dva se puta sastao i s papom Ivanom Pavlom II.

Skicirana inventura radnih rezultata ministra vanjskih poslova dr.Mate Granića ne uključuje i mnoštvo sitnih poslova pri izgradnji hrvatskih diplomatskih predstavništava, te opaćj modernizaciji rada u njegovu resoru.

Dakako, ovi ovlaš spomenuti poslovi i radni rezultati ne bi bili dr.Mati Graniću dostatni za šampionski položaj nacionalne popularnosti. Važan element na njegovu putu prema vrhu je to što je njegovo ime i prezime ostalo izvan kaljuže mnogobrojnih stranačkih nepotističkih, privilegijskih i korupcionaških afera.

Otpornost na iskušenja vlasti duguje, prije svega, obiteljskomu odgoju i moralu, koji ga je naučio da zadovoljstvo bil a na vlastitome radu i sposobnosti.

Božju zapovijest Ne ukradi sinovi Ivana Granića učili su u obitelji i kod don Ivana Cvitanovića, župnika u Crkvi sv. Duje u Splitu, ali i u Crkvi sv. Petra u Zagrebu.

Da zaključim. Liječnik-dijabetolog dr.Mate Granić prihvatio se ministarskoga posla na području hrvatske vanjske politike upravo kad je toj politici prijetila dijabetička koma.

Njegovim osobnim prinosom i velikim zaokretom, na koji se hrvatsko državno vodstvo odlučilo, pritisnuto strahom od sankcija i diplomatskom ofenzivom Billa Clintona, kriza je prevladana.

Ali od prevladavanja krize do zdravoga stanja i odnosa u hrvatskoj vanjskoj politici još je dalek put.

To dr.Mate Granić dobro zna, kao što shvaća i to da je svaka slava prolazna.

Njegova velika popularnost u hrvatskome pučanstvu djeluje ohrabrujuće, jer pokazuje da naša javnost počinje u politici cijeniti rad i njegove rezultate.

Razdoblje zapjenjenih ideo-političara polako prolazi. Ispred nas je doba političara-radnika. Po mogućnosti poštenih.