Naime, osobno su mi odavna bile poznate mnoge njegove ljudske, profesionalne i političke vrline, ali i neki nedostaci koji te postupke i odluke čine mogućima, a u stanovitim okolnostima i neizbježnima.

Oduvijek sam smatrao da Republika Hrvatska prolazi kroz krizu vodstva, primjetnu i laiku, i da se naša javnost mora tolerantno odnositi prema mnogim slabostima svojih vrhovnika. Mnogi ljudi koji danas vladaju Lijepom našom, kao i mnogi od onih koji se nude kao oporba postojećoj eliti vlasti, dospjeli su na svoje položaje sa samih margina društva: iz zatvora, političke izolacije i progonstva, emigracije, siromaštva...

Od tih i takvih ljudi nije uvijek realno očekivati gospodske i vladalačke manire najvišega ranga: svijest o vlastitoj povijesnoj i političkoj odgovornosti, uljuđenost, snošljivost, etičnost i ćudoređe te doživljaji samih sebe kao narodnih slugu, kojim se odlikuju neke sretnije političke aristokracije i srednje klase.

dr.Franjo Gregurić nije vlasnik navedenih srodnih političkih nesreća i stigmatizirajućih političkih etiketa tipa nacionalist, neprijatelj, kontrarevolucionar, pa ni onih blagih, kao što su tehnokrat ili malograđanin, jer je i u bivšem režimu i državi uživao status uglednog, podobnog, lojalnog i uspješnog čovjeka. Zbog toga njega ne štiti alibi žrtve komunizma, koji može štititi mnoge njegove sadašnje stranačke drugove.

Dio podobnosti dugovao je, zasigurno, svojoj profesiji (kao diplomirani inženjer tehničkih znanosti, bio je, barem djelomice, zaštićen od političkih progona, etiketiranja i demoniziranja, kojem su češće bili izloženi pripadnici humanističke inteligencije), dio svom socijalnom podrijetlu, a dio svojoj prirodi i, astrolozi kažu, sretnom rasporedu zvijezda (rođen je u znaku Vage).

Iako se nije mogao pohvaliti idealnim socijalnim podrijetlom siromašnog i klasno osviještenog potomka rudarskog ili industrijskog radnika i palog borca, od roditelja je u naslijeđe dobio obećavajući politički miraz: žuljevite ruke, glad za stjecanjem znanja, siromaštvo i nadu u bolju, tzv. svijetlu, budućnost.

Ako se ljudska priroda uopće dade iščitati iz dlana, tj. iz zbira nasljednih, socijalnih i okolišnih čimbenika - kao što tvrde medicinski sociolozi, antropolozi i epidemiolozi - onda to primjer našega junaka jamačno potvrđuje.

Kao što pokazuju rezultati našega specijalnog istraživanja, hrvatska javnost doživljava dr.Franju Gregurića kao apsolutno pozitivnu osobu: obrazovanu (20,3 %), diplomatski nastrojenu (17,5 %), pristupačnu (10,6 %) i tolerantnu (10,4 %) osobu, koju krasi domoljublje (8,0 %) i poštenje (7,8 %), ali i obične ljudske mane, kao što su neodlučnost-kolebljivost i političko neiskustvo.

Za svakog čovjeka koji se bavi nekom vrstom javnih poslova takva slika u javnosti djeluje privlačno i zadovoljavajuće. Ona oslikava imidž onoga što specijalisti za image making nazivaju predodžbama o dobrom susjedu ili lojalnom i uspješnom građaninu.

Takvim dr.Franju Gregurića mogu opisati poslovni partneri, suradnici, stranačke kolege, oporbeni političari, ali i prijatelji, pa i članovi obitelji (koji time osporavaju tezu o tome kako nitko nije prorok u vlastitoj kući ili u selu).

Što se vlastite kuće ili hiže, tj. obiteljskog i socijalnog nasljeđa tiće, naš je junak rođen 12. listopada 1939. u Loboru, u Hrvatskome Zagorju, 12 kilometara od Zlatar Bistrice. Bio je jedno od petero djece kovača Adolfa i domaćice Josipe Gregurić, a ime je dobio po djedu Franji, koji je uz kovački obavljao i zanat potkivača.

Djetinjstvo dr.Franje Gregurića sasvim je slično folklornim stereotipima koje srećemo, primjerice, u napisanom mitu o djetinjstvu Josipa Broza, u još nenapisanom mitu o djetinjstvu Franje Tuđmana ili čak u kult TV-seriji Gruntovčani: sav se život svodi na bitku za produženje vrste i preživljavanje.Moja je obitelj bila kovačka i mi djeca morali smo pomagati ocu u njegovoj radnji. Nas djece bilo je petero i nije nas bilo lako prehraniti, kaže on. Pitoma priroda i društvo životinja prostor su odrastanja i rane socijalizacije, u atmosferi kooperativnosti, miroljubivosti i dobrog susedstva. Sjeća se:

Da, i mene je moja pokojna baka Jalža tjerala da gonim krave na pašu u šumu, jer kod nas nije bilo seoskog kravara, kao u Slavoniji. Bile su to nezaboravne slike, kada bi moj bratić i ja izveli krave na šumski proplanak kraj potoka na pašu, a one bi se poslije izvalile na travu i preživale, zajedno s divljim srnama iz šume. Za pojasom sam uvijek nosio privezan jedan mali aluminijski lončić i, kad bih ogladnio, odvezao bih lončić, podojio kravicu i napio se vrućeg mlijeka.

Put ga iz siromaštva i sela u grad vodi preko škole: kao kovačev sin, te unuk i praunuk kovača i potkivača, naš je junak izabrao Srednju tehničku školu u Zagrebu, a zatim i Tehnološki fakultet, a ne neki politički studij tipa ekonomije, političkih znanosti ili prava.

Kao student uzdržavao se sam: ljeti je radio u hotelu Lišanj u Novom Vinodolskom i od toga rada

...Zaradio bih novac od kojeg bih živio čitavu školsku godinu. A za izlaske sam zarađivao noseći i istovarujući ugljen na Zapadnom kolodvoru, ili bih, pak, radio kao moler, kod jednog privatnika.

Svoju ženu Jozefinu upoznao je također na početku studija, tijekom popodnevnih laboratorijskih vježbi (Bio je to studentski brak, naime vjenčali smo se prije nego što smo diplomirali), a njegova je privrženost užoj i široj obitelji anegdotalna, jer je jedan od rijetkih hrvatskih političara koji se može snimiti u kućnim papučama s usisivačem u ruci ili s dječjim kolicima u šetnji s unukom Ivom-Leom.

Supruzi Jozefina i Franjo Gregurić imaju dvoje djece: sina Borisa, koji je diplomirani arhitekt i koji je od 1991. kao dragovoljac u Hrvatskoj vojsci (budući da bračni par Gregurić jr. očekuje bebu, a rode najavljuju muško, po obiteljskoj tradiciji mogao bi se u obitelji očekivati još jedan Franjo) i kćer Sanju, liječnicu i majku djevojčice Ive-Lee. Profesionalna karijera dr.Franje Gregurića (magisterij i doktorat znanosti stekao je u kemijskom inženjerstvu), počinje u Radonji, u Sisku, gdje je od inženjerskog statusa napredovao do mjesta tehničkog i generalnog direktora. Nakon toga postao je tehničkim direktorom Chromosa, predsjednikom Gospodarske komore Zagreba i predsjednikom SOUR-a Chromos.

Kao direktor predstavništva Astre u Moskvi izučit će trgovačko- diplomatski zanat u poslovanju s jednom od najvećih, najbirokratiziranijih, ali i najkorumpiranijih trgovačkih mreža u svijetu, onoj bivšega SSSR-a. Robnu razmjenu vlastitog poduzeća i Hrvatske s Rusijom i SSSR-om u nekoliko će godina uspjeti povećati desetak puta.

Poslovne odnose i tehnologiju sklapanja poslova sa zemljama iza željezne zavjese iskoristit će, potkraj 1990., u patriotske svrhe, kad će aktivno sudjelovati u uvozu oružja za potrebe obrane Republike Hrvatske od vojnog terora JNA i srpske agresije.

Boravak u SSSR-u i Moskvi još će više učvrstiti njegovu privrženost vrednotama tolerancije i spremnosti za nenasilno traganje za kompromisima u životu, poslu i politici.

U intervjuu koji je svojedobno dao novinaru Robertu Naprti, iz kojeg potječu i prethodni citati, on kaže, odgovarajući na pitanje Kako je bilo živjeti u Rusiji?:

Čudna je to i neobična zemlja, u kojoj čovjek može shvatiti da je on, kao pojedinac, tek jedan mali kotačić i dio velikog satnog mehanizma. Moskva je golem grad, njene široke ulice tjeraju vas da shvatite nemoć i ništavnost, a to vam pomaže da samoga sebe bolje razumijete i prestanete misliti kako ste središte svijeta. (Globus, 27. studenoga 1992.)

Kovački i potkivački unuk i sin, koji se nije sramio teških fizičkih poslova, koji javno govori o svojim papučarskim poslovima (čišćenje stana, pranje suđa, kuhanje, poslovi dede-servisa i sl.) i koji za sebe doista vjeruje kako nije središte svijeta i povijesno raskrižje, postao je 1990. potpredsjednikom, a 1991. godine predsjednikom Vlade Republike Hrvatske.

Kredibilitet za imenovanje u članstvo Vlade zaslužio je na temelju svojeg poslovno-poduzetničkog rada i, barem dijelom, zagorskoga lokalpatriotizma državnog poglavara, dok je predsjedniitvo u Vladi zaslužio time što je među prvima uočio opasnost od JNA i velike Srbije, te je pristao da za vlastitu državu uveze oružje i tako dospije na sve KOS-ove i velikosrpske tjeralice.

Kao predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva postao je u drugoj polovici 1991. drugim najpopularnijim političarem Hrvatske, čija popularnost nije nimalo zaostajala za onom predsjednika Republike.

Pokazivao je odlučnost i hrabrost u svim fazama pripreme Republike za oružanu i diplomatsku obranu od srpske i armijske agresije, ali i nadarenost u prakticiranju modernog političkog menadžmenta: uveo je podjelu rada, raspodjelu ovlasti i odgovornosti na članove užeg i šireg kabineta, traženje stručnog pokrića za ključne političke odluke...

Čim je, po ocjeni predsjednika Republike i vodstva HDZ-a, isteklo vrijeme za ratnu vladu, mirno je svoje mjesto prepustio novom mandataru inž. Hrvoju Šariniću i otputovao u Beć da radi u tamošnjoj Astrinoj tvrtki.

Već u travnju 1993. izabran je za generalnoga direktora INA-e, industrije nafte Zagreb. Politička važnost dr.Franje Gregurića naglo je narasla za stranačkih sukoba u HDZ-u, stvaranja HND-a i razbuktavanja saborske krize sredinom 1994. godine.

Njegova osobna prijateljstva i ideološke bliskosti s Nikicom Valentićem, Mladenom Vedrišem, Stipom Mesićem, Franjom Kajfežom, Brankom Mikšom i dr.doveli su do javnih spekulacija o tome kome će i kamo će dr.Franjo Gregurić.

Pouzdani izvori govore da je naš junak čak pripremio govor obrane Stipe Mesića, ali i podrške Franji Tuđmanu, koji je kanio održati na saborskom zasjedanju što je trebalo biti posvećeno raspravi i glasovanju o povjerenju svrgnutom predsjedniku Zastupničkog doma.

Iako su ga hadezeovski puč i njegovo poslovno putovanje u Kinu spriječili da održi svoj povijesni govor, neke od osnovnih ideja i formulacija toga govora poznavatelji su pronašli u opširnom intervjuu koji je dao Večernjem listu 11. lipnja 1994.

Izostali su tek oni dijelovi izlaganja u kojima je kanio tako vehementno govoriti o televizijskoj sramoti, tj. o činjenici da HTV svakodnevno govori o tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Zapadnoj Bosni, a sve manje, i nimalo, o Vukovaru, Baranji, Plitvicama, Kninu, o okupiranim dijelovima Hrvatske općenito...

Bilo kako bilo, dr.Franjo Gregurić odgodio je svoj konačni politički i stranački izbor, svjesno javno ističući dihotomiju vlastitog položaja: prijateljstvo i bliskost stavova s čelnicima HND-a, te lojalnost i podršku politici predsjednika Republike.

U kontekst te i takve dihotomije, ali i hiperkompromiserske logike, treba staviti i njegovu odluku da za vlastitog pomoćnika imenuje Matu Bobana, čovjeka koji mu baš ni u čemu ne može pomoći: ni stručno, ni politički, ni etički.

To imenovanje vodi nas do potrebe interpretacije rezultata našega pomalo čudnog prigodnog specijalnog istraživanja, čije rezultate objavljujemo uz ovaj tekst: o latentnom predsjedničkom potencijalu i izbornim šansama dr.Franje Gregurića.

Dva su poticaja i razloga za to i takvo istraživanje.

Prvi je razlog višestruko potvrđena vijest da je predsjednik Republike svojedobno pred više svjedoka, pola u šali a pola ozbiljno, spomenuo činjenicu kako bi neki htjeli vidjeti Franju Gregurića na mjestu predsjednika Republike.

Drugi razlog je autorovo osobno uvjerenje da u danim kadrovskim prilikama i perspektivama naš junak ima sasvim realni latentni predsjednički potencijal, te da bi se u posttuđmanovskoj eri mogao pojaviti kao ozbiljan kandidat za stranačku i opću glasačku nominaciju za predsjednika Republike.

Dakako, mnogi će odmah kazati kako su tri Zagorca predsjednika u jednom stoljeću u svakom slučaju previše. Naše istraživanje pokazuje da ni svi Hrvati Zagorci nisu jednaki.

Rezultati istraživanja opravdavaju našu tezu o velikom latentnom izbornom i predsjedničkom potencijalu dr.Franje Gregurića, jer svjedoče da već danas gotovo polovica ispitanika ocjenjuje da on ima predsjedničke vrline; mišljenje ispitanika o njegovim vrlinama i manama obradovalo bi svakog američkog savjetnika za image-making; a iza Dražena Budiše, u očima hrvatske javnosti, on je i najozbiljniji kandidat za Tuđmanova nasljednika.

Za one nerijetke vjernike i sljedbenike različitih teorija zavjere u visokoj politici, ovi će rezultati biti argument u prilog tezi kako je nalog predsjednika Republike, ili njegova tekliča, uručen Franji Greguriću, kako Matu Bobana mora zaposliti po svaku cijenu, zapravo sračunat na rušenje njegova koeficijenta popularnosti. Jer, čovjek koji nema petlje da odbije tako apsurdan kadrovski nalog, jedva može računati na javno poštovanje kao autonomna politička ličnost najvišega ranga.

Ali, tko zna: možda će hipotetski pad popularnosti u jednom dijelu pučanstva zbog zapošljavanja Mate Bobana našem junaku (koji se ovih dana u društvu svojega prijatelja i državnog neprijatelja Mladena Vedriša nalazi na službenom putovanju po Australiji) biti obilato nadoknađen rastom popularnosti u drugome.

U plemenu Gregurić vrijedni su potkivači i kovači ipak iskovali toliko potkovica tuđe sreće da su stekli dovoljno znanja i iskustva da neku važnu i zlatnu potkovicu ostave sebi i svojoj obitelji.