Jedan novinski tekst postao je početkom ove godine velikom profesionalnom i političkom temom. Radi se o kolumni Romana Latkovića "Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator" objavljena u Novom listu 8. siječnja 1996. Svoju medijsku slavu taj članak ne duguje sebi samom, već televizijskom obračunu s njim. Televizijska kritika ličnosti i (ne)djela Romana Latkovića upriličena je u dva navrata. Najprije je 10. siječnja u središnjem dnevniku HRT-a pročitan "naš komentar" Maligna žurnalistička izraslina, što ga je napisao tajanstveni autor, da bi 16. siječnja cijela kontakt-emisija U krupnom planu bila posvećena istoj temi. Raspravu je vodila osobno glavna urednica Hloverka Novak- Srzić, a u njoj su sudjelovali Jagoda Vukušić (predsjednica Hrvatskog novinarskog društva), te novinari bliski Predsjedničkim dvorima Nenad Ivanković i Olga Ramljak. No, glavnooptuženi novinar Romano Latković uopće nije pozvan u raspravu koja je svedena na javno suđenje njegovoj anonimnosti, neprofesionalnosti i navodnoj namjeri da svojim pisanjem likvidira predsjednika Republike.

Ključna je Latkovićeva poruka sadržana u dijelu podnaslova njegova podlistka:

Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi, slobodni mediji, svi moraju učiniti sve da se dr. Franjo Tuđman udalji s vlasti. Na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom, odlukom Sabora, bilo kako, jer Tuđman nas vodi u propast! Iza njegovih se leđa skriva sva bijeda prevaranata i švercera, sva bulumenta kojima odgovara da pod njegovom zaštitom rade što hoće. Da nas ponižavaju, kradu, obmanjuju, sahranjuju i zlobno nam se cere, u jednoj ruci držeći strane putovnice, a s drugom, na srcu, skrivajući fige koje nam u stvarnosti pokazuju.

Slijedeći poznatu teoriju zavjere, nepoznati autor na HTV-u (formalno autorstvo naknadno je javno priznala Hloverka Srzić-Novak) tvrdi da je cijeli Latkovićev komentar zapravo "provokacija izvučena iz labirinta jednog nesređenog uma", iza koje "stoje određene snage" koje su "otišle tako daleko da ih se bez imalo razmišljanja može svrstati u neprijatelje Hrvatske". Anonimni bi televizijski autor Romana Latkovića najradije poslao tamo gdje nesređeni um ili neprijatelj spada: u ludnicu, zatvor ili - smrt. Zaslužuje li nesretni honorarni podlistar Novog lista baš takvu okrutnu sudbinu?

Slučaj je htio da sam u istom danu vidio dvije oprečne recepcije opisanog slučaja. Jutro nakon što je HTV prvi put napao Latkovića čuo sam jednu urednu zagrebačku staricu koja je kazala ovu rečenicu: Da mi je taj izrod pri ruci glavu bih mu kao zmiji smrskala čekićem. U istoj krčmi susreo sam dan nakon toga jednog velikog hrvatskog glumca koji mi je zavjerenički, iz unutrašnjeg džepa sakoa, kao kakvu relikviju izvadio fotokopiju Latkovićeva podlistka te, osvrćući se oprezno u strahu da ga netko ne vidi, upitao: Jeste li čitali ove riječi Božje providnosti i nade?! Kako je malo vjerojatno da ćemo se ovih dana sresti, prilika je da kažem svoje mišljenje: Sloboda je onih koji misle drukčije.

Ustav RH daje Romanu Latkoviću pravo na svako (!) njegovo mišljenje! Čak da je nakon objavljenog članka organizirao javne prosvjede, uputio predstavku svim navedenim organima vlasti, te čak zapalio hrvatsku zastavu, on bi tek koristio građanska prava koja mu pruža članak 38. Ustava.

Sloboda izražavanja misli temeljni je preduvjet svake druge slobode u suvremenim društvima, a ona se, kako kaže Robert S. Peck, autor knjige We the People: The Constitution in American Life (Mi, narod: Ustav u američkom životu), mora mjeriti sposobnošću podnošenja mrskog govora:

Relativno je lako poduprijeti, pa čak i poticati, govor s kojim se većina slaže. Mnogo je teže braniti govor koji se razlikuje od uvjerenja većine. Međutim, važno je da se prihvati upravo taj omrznuti govor. Tako nas bar uči teorija o slobodi govora zajamčena prvim amandmanom na (američki) ustav.

A o tome jesu li nečije misli mudre, šarmantne ili domoljubne svjedočit će naklade novina ili, kad su političari u igri, broj listića u glasačkim kutijama. Dakako, ako je novinar u svom radu prekršio zakonske ili profesionalne norme, odgovarat će pred sudom ili pred cehovskim Vijećem časti.

Samo u totalitarnim sustavima odgovornost novinara i intelektualaca utvrđuje se u televizijskim emisijama onog tipa kakvu je 16. siječnja upriličila HRTV ili na sjednicama politbiroa, predsjedničkih vijeća ili vijeća za nacionalnu sigurnost.

Ključni svjedok optužbe u tom (ne)običnom javnom suđenju bio je, da apsurd bude potpun, novinar godine Hrvatskog novinarskog društva Nenad Ivanković.

Iskreno me dojmio njegov doista neobičan televizijski nastup u kojem je stalno odbijao pomisao da raspravlja o pravnoj odgovornosti ili nevinosti novinara, vapeći za nekom njemačkom koncepcijom odnosa novinara prema privatnosti i profesionalizmu, te gotovo očajnički ponavljajući čudnu frazu: "Ja želim raspravljati o vrijednostima". U njegovom načinu govora nije bio ostavljen ni najmanji, barem i simboličan prostor za profesionalnu solidarnost prema palom kolegi ili za sumnju kako je ono što je napravio Romano Latković doista prljavo i primitivno. Štoviše, novinar godine otvoreno je izražavao animozitet da uopće raspravlja o svom kolegi kojeg je nazivao anonimnim.

Priznajem da me fascinirala ta apsolutna neupitnost, kao i didaktička i moralizatorska ambicioznost televizijskog govora Nenada Ivankovića. Podsjetila me na njegov profesionalni govor o Crkvi, Kaptolu i kardinalu Franji Kuhariću star manje od deset godina. Na mnoge njegove vrijednosne kolumne o religiji i Crkvi iz Danasa iVjesnika u sam osvit pada komunizma.

Shvatio sam da je ključni svjedok optužbe u međuvremenu doživio nekakvo dramatično ljudsko i profesionalno preobraćenje koje mu daje snagu potpune i neupitne vjere kako je ono u što trenutačno vjeruje potpuno i apsolutno neporočno. Radi se, dakako, o psihologiji profesionalnog zelotizma koju sam znao susretati u hrvatskom novinarstvu prije dvije, kao i prije deset ili dvadeset godina. To je ono novinarstvo koje svijet dijeli na apsolutno dobro zvano MI i apsolutno zlo zvano ONI. Nesretni se Romano Latković našem junaku ovoga puta ukazao među NJIMA - anonimnim neprijateljima NAS (tj. njih), ito jedini stojimo budni na braniku domovine, slobode, demokracije, budućnosti i općeg dobra.

Ljudska i profesionalna drama Nenada Ivankovića učinila mi se u tom trenutku znatno zanimljivijom od Latkovićeve drame. Pogotovo stoga što je glavni i odgovorni urednik Novog lista Veljko Vičević prilično hladnokrvno i sasvim argumentirano javno obranio pravo svog honorarnog stupničara na njegov "specifični, hiperbolički i emocionalni autorski pristup." (Slobodna Dalmacija, 20. siječnja 1996.)

Detaljni opis silne i strašne ljudske drame Nenada Ivankovića pronašao sam u Glasniku svetog Antuna Padovanskog Veritas broj 12 iz prosinca 1995. Tom je katoličkom listu, naime, Nenad Ivanković pred sam Božić dao intervju znakovitog naslova "Božićna ispovijed" u kojem se novinarki Maši Horvat doista ljudski i profesionalno ispovijeda za sve grijehe i grijehe iz prethodnog života te opisuje svoju sadašnju ljudsku prirodu i sudbinu.

Pročitavši više puta tu neobičnu ispovijed Nenada Ivankovića shvatio sam kako njegova odbojnost i zelotistički prezir prema diskursu Romana Latkovića stiže iz najveće dubine njegove osjetljive, patničke duše.

Dok Romano Latković na opće prilike u Hrvatskoj (a valjda i u sebi samom) gleda iz sasvim tamne, gotovo katastrofične perspektive, naš junak na život gleda iz ekstremno pozitivne, optimističke, utopijske perspektive:

Eto, ja, tako namrgođen u javnosti, inače se rado smijem. Čak i u snu. Ponekad me u snu obuzme takav smijeh da se od njegova grohota probudi najprije moja supruga, a onda i ja sam. I tada se nastavim smijati, ne sjećajući se više razloga, ali se zato osjećam blistavo.

Čovjeku i novinaru, koji se stalno (potajno) smije u snu i na javi i zbog toga se "osjeća blistavo", diskurs Romana Latkovića mora izgledati poput sotonskog govora. Tamo gdje on pronalazi samo razloge za smijeh, onaj vidi "magarce (hrvatske) apokalipse": diktaturu, kriminal, prevarante i švercere.

Prave razmjere ljudske drame novinara godine otkrivamo kroz njegov odgovor na pitanje "Jeste li kršteni". Nenad Ivanković odgovara:

Na žalost, ne. To "na žalost" moram Vam objasniti. Upravo iz ovoga što sam maloprije rekao smatram da su roditelji koji nisu dali krstiti svoju djecu iz ideoloških ili političkih razloga učinili neku vrstu kulturocida nad vlastitom djecom. I to ne iz religioznih, nego iz moralnih razloga. Ne krstiti svoje dijete, u jednom takvom narodu kakav je naš, znači prikratiti ga za jednu važnu životnu opciju, te ga već na startu isključiti iz povijesnog i kulturnog konteksta vlastitog naroda. To znači iskorijeni ga iz tradicije, iz prirodnog duhovnog okruženja većine. Znadem dobro o čemu govorim, jer sam sve to iskusio na vlastitoj koži.

Optužujući vlastite roditelje za to što ga nisu krstili, te što su ga time osudili na neku vrstu kulturocida, ključni svjedok TV optužbe Romana Latkovića objašnjava samu bit svoje današnje drame i nepopustljivosti prema nemoralu i neprofesionalizmu podlistara Novog lista.

Prave dimenzije njegove drame u drami shvatit ćemo uskoro, jer se u Latkovićevu obranu u Novom listu pod naslovom Inkvizicijsko suđenje Novom listu nedavno uključio upravo onaj kojeg Nenad Ivanković javno optužuje za kulturocid, tj. njegov otac Zvonko Ivanković - Vonta. Čovjek koji je prvi sustavno branio Andriju Hebranga, ali i koji je žestoko kritizirao Franju Tuđmana.

Na kraju opsežnog ispovjednog intervjua u Veritasu Nenad Ivanković pokušava objasniti zašto je nekad tako gorljivo i tvrdo napadao kardinala Franju Kuharića:

Pod dojmom pokoncilske teologije, kako sam je ja razumio, i pod dojmom naprednih teologa, meni se činilo da kardinal Kuharić zaista propovijeda nesuvremeno kršćanstvo, štoviše, da svoju teoloiku insuficijenciju pokušava kaširati politizacijom vjere. To je svakako bila jedna od mojih zabluda, koje sam jednom postao svjestan u Kölnu, kada sam nakon toliko godina opet mogao slušati jednu Kardinalovu propovijed.

Kad se Ivankovićev odgovor očisti od eufemizama, prilično je jasno da je nakon slušanja jedne propovijedi kardinala Kuharića napokon shvatio da nije bio u pravu kad je ne tako davno (1988.) tog istog čovjeka smatrao teologijski neobrazovanim i staromodnim politikantom.

Iako svaki čovjek ima pravo na religijska i sva druga prosvjećenja i preobraćenja, nagle promjene duhovnog stanja, neobuzdani noćni smjehovi Nenada Ivankovića nisu najbolja preporuka njegovoj profesionalnoj nepristranosti.

I u tome je suština nesporazuma oko jedne kolumne Romana Latkovića.

Između skiciranih, apsolutno negativnih vrijednosnih prosudbi Nenada Ivankovića, Hloverke Srzić-Novak ili, primjerice, relativno pozitivnog stava Zdravka Tomca u Panorami ("Smatram da je taj članak objavljen u Novom listu loš i štetan za demokraciju") nema suštinski nikakve razlike. Hrvatski ustav priznaje i jamči pravo na slobodno izražavanje svih (profesionalnih, političkih, intelektualnih i zdravorazumskih) misli osim onih koje potiču vjersku, rasnu, spolnu i drugu mržnju, te vrijeđaju pojedinca kao ljudsko biće. Ali, sva ta ograničenja slobode izražavanja misli moraju biti predmet sudskih postupaka ili postupaka u okviru profesionalnih udruga. U pravnoj i demokratskoj državi rasprava o okvirima i ograničenjima slobode izražavanja zbog toga se ne vodi u okviru neke moralističke ili političke rasprave o vrijednostima, već u sklopu rasprave o zakonskim propisima i profesionalnim normama.

Pozivati se pritom na polemičarsku tradiciju, građansku pristojnost ili dobar građanski ukus nema nikakvog smisla. Najugledniji su muževi i dame hrvatske politike, književnosti i umjetnosti često u javnim polemikama po prostačenju premašivali jezik splitskih lajonih, zagrebačkih kočijaša ili osječkih pijanaca. Tek jedan primjer iz poznate polemike A. G. Matoša i Tina Ujevića iz 1911.:

Ujević za Matoša: Ovaj originalni majmun iz Barresove menežerije, ova jedinstvena vrana okićena perjem svih ptica i ptičica i ptičurina... Matoš Ujeviću: Umjesto učenika, dobih (u tebi) majmuna. Umjesto đaka što ide svojim putem dobih sjenu koja me parodira. Umjesto pjesnika dovedoh na Parnas papigu, koja je kriještala kao jeka moje vlastite riječi, kao travestija moje duše.

Ako su se tako uzajamno spominjali najveći pjesnici i najumniji domoljubi našeg naroda, kako se netko može iščuđavati prostaštvu potpisanih i nepotpisanih novinara i političara.

Dakle, ne samo da Romano Latković ima apsolutno ustavno pravo da državnog poglavara vidi kao brutalnog diktatora, već i HTV ima pravo njega vidjeti kao podlog neprijatelja i veleizdajnika. Ono što nije prihvatljivo je običaj da se polemika vodi tamo gdje nije započeta i da je vode zaplotnjaci koji nemaju građanske hrabrosti da se pojave ili potpišu.

Staljinizam HTV-a nije, dakle, toliko u sadržaju, već u formi! On se, doduše, može lako prepoznati i u jeziku.

Blaženi optimizam onih koji se grohotom smiju noću i danju. I koji se blistavo osjećaju čak i onda kad se ne sjećaju razloga za svoj smijeh. Njihovo je doista kraljevstvo nebesko, a ni na HTV-u ne stoje loše.