Vesna Girardi Jurkić

Sve donedavno rat (do istrebljenja ili, kako bi rekla braća Srbi, do istrage vaše ili naše) ministrice Vesne Girardi-Jurkić protiv humorističkog (sklonost državnog poglavara prema takvim novinama odavno je javno obznanjena), satiričkog i anarhističkog tjednika Feral Tribune smatrao sam nekom vrstom privatnog, privremenog i prolaznog osvetničkog boja, koji izvire i završava u prostodušnoj ljudskoj slabosti.

Naime, spomenuta je visoka državna službenica, dužnosnica ili svećenica (tijek će događaja pokazati kako je njezino dužnosničko poslanstvo najbliže toj uglednoj profesiji) bila prečesto predmetom đirova i baza u Pučkom svjetioniku (kako bi, valjda, trebao glasiti naziv politički podobne satirične tiskovine), te sam pomislio da joj je sve to jednostavno dozlogrdilo i da je u jednom kratkom trenutku obične ljudske slabosti zaboravila na činjenicu kako osobno utjelovljuje uljudbenu politiku, ali i zakonoljublje lijepe naše, koji ustavno zabranjuje sve oblike cenzure i inkvizicije, pa i one koji se nevješto skrivaju iza poreza na šund i pornografiju. Poznate u teoriji i zakonodavnoj praksi pod pojmom indirektna (ili ekonomska) cenzura.

Međutim, intervju pod naslovom "Feralu je odrezan porez zbog skidanja vlasti", što ga je Velika svećenica medijske inkvizicije u hrvatskom postkomunizmu dala Nedjeljnoj Dalmaciji 5. kolovoza 1994., odagnao je sve moje predrasude.

Taj razgovor ugodni polemički raspoloženog novinara Darka Vukorepe i polemici nedorasle Ministrice otkriva kako iza oporezivanja Ferala i iza svekolike političke volje njezina ministarstva stoji znatno opasniji projekt - projekt mogućeg općeg stegovnog, cenzorskog, pa i inkvizitorskog postupka nad svim neovisnim hrvatskim medijima.

Prije svega, postaje jasnim da Vesna Girardi-Jurkić (onako usput: shodno pozitivnim propisima i dobrim akademskim običajima ona doista nema pravo na javnu uporabu titule mr. ili magistar znanosti) nije sama i samostalno donijela tu odluku. Na pitanja o načinu donošenja i mogućnosti ukidanja odluke ili "Mišljenja", ona odgovara: "... odluka nije bila isključivo moje diskreciono pravo. Odluka uopće nije bila isključivo odluka Vesne Jurkić". Nakon toga pojašnjava: "Odluka je donesena nakon određenog razmišljanja i nakon određenih konzultacija".

Kad se taj enigmatski birokratski žargon i jezik (određena razmišljanja, konzultacije i sl.) prevede na politički i pučki razumljiv govor, postaje jasnim da je ministrica jednostavno dobila nalog da sredi Feral Tribune. Njezina je uloga u Vladi i u vladajućoj stranačkoj nomenklaturi oduvijek bila i još uvijek je subordinirajuća: autoritarna prema podređenima (sama o tome u jednom intervjuu kaže: "Jako sam stroga i ne znam da li me se suradnici boje ili ne. Tražim od svih red, rad, disciplinu i samodisciplinu. Ne štedim sebe, pa za što bih druge..."), podložna, podatna i ponizna prema nadređenima. Njezin tipično ženski položaj u tipično muškoj HDZ-ovoj piramidi vlasti najbolje ilustrira iskreni anegdotalni iskaz u intervjuu Danasu 5. srpnja 1994.: "Moram vam priznati da sam se na jednoj Vladinoj sjednici čak i rasplakala kad Ministarstvu nije odobren zatraženi novac iz proračuna". Uz stereotip o nemoći i ljepoti žene-ministrice jednako lijepo pristaju ogrlice od koralja ili perli kao i suze. Iz te i takve uloge ona se javlja kao utjelovljenje tuđe političke volje: stranačke, predsjedničke, savjetničke, vladine, premijerske, dopremijerske.

U odnosu na konkretan projekt (!) - projekt upristojenja i discipliniranja, a zapravo cenzure i inkvizicije u medijima - nije osobito teško otkriti subjekt izvorne političke volje.

Viktor Ivančić i Feral Tribune izvor represije i agresije na svoju novinu vide u ličnosti samoga državnog poglavara (članak "Procedura diktature", Feral Tribune, 8. kolovoza 1994.). U određenom smislu to je vjerojatno točno. Dr. Franjo Tuđman glavni je negativni lik u humoru i satiri Feral Tribunea, te je moguće da je uz kakav ručak ili kavu izrekao pokoju kapljicu ili bujicu ružnih riječi o samom listu, njegovim urednicima, novinarima i suradnicima. Moguće je također da je spomenuo svoje poznate objede o jugonostalgičarima, komunjarama, časničkim potomcima i srbofilima koji se navodno vrzmaju u listu i oko njega. Međutim, sama formula Feral treba oporezovati i uništiti! i tehnologija indirektne cenzure sasvim sigurno nije predsjednikovo djelo.

Rat protiv nepodobnog novinstva - kritičkog, istraživačkog, neovisnog i oporbenjačkog - drugim sredstvima odavno je javno najavio bivši državni odvjetnik ili tužitelj Vladimir Šeks (koji je i počeo neuspješne kritične progone protiv novina i novinara: Feral Tribunea, Viktora Ivančića, Tanje Torbarine, Jelene Lovrić, Denisa Kuljiša i drugih), te je najbliža zdravom razumu pretpostavka kako je upravo on vlasnik ideje o ratu protiv Feral Tribunea i drugih sličnih novina drugim i svim sredstvima: porezima, zastrašivanjem, financijskom policijom, mobilizacijom novinara (slučajevi Danka Plevnika, Viktora Ivančića i dr.).

Intervju Vesne Girardi-Jurkić otkriva i stvarne motive ili razloge njenog, tj. državnog rata protiv Feral Tribunea i drugih novina. Dakle: Jedan od glavnih razloga odluke da se Feralu uvede porez na promet je kontinuitet napada na vlast...

Nakon toga, Ministrica potanko objašnjava svoju viziju mogućega edikta o cenzuri:
Vi ne možete permanentno lupati i na predsjednika države, i na ministre, i na dužnosnike, i na svećenstvo. Može vam se koji put ne svidjeti neki akt, neki politički potez, ali to ne možete raditi iz dana u dan, iz broja u broj.

Ta je tvrdnja zapravo pledoaje za opću cenzuru oporbenoga (ako ne i neovisnog) tiska. Naime, društvena je i politička uloga tog tiska KONTROLNA i svodi se upravo na to da iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz broja u broj kritički vrednuje vlast i njezine postupke. Kao što je društvena uloga stranački pristranog tiska (tipa današnje Državnosti, negdašnjeg Glasnika HDZ-a ili Obzora HSLSa) da dopušta apologetiku vlasti iznad granica pristojnoga intelektualnog ukusa. Konačno, u intervjuu - koji će zasigurno postati paradigmom u tekućoj povijesti političke i intelektualne neprosvijećenosti - o odnosu vlasti, države, medija i medijskih sloboda, Velika svećenica pedagoike cenzure i inkvizicije najavljuje moguanost proširivanja "Mišljenja" i na druge novine.

Umješnošću novinara koji je vodio razgovor za primjer je izabrana gotovo apsurdna mogućnost - da Vesna Girardi-Jurkić čak i dvotjednik za kulturu Vijenac proglasi pornografskom novinom. Na pitanje "Je li možda i Vijenac pornografska novina?" ona spremno i politički lakoumno odgovara: "Vijenac je časopis u kojem sudjeluje zaista velik broj vrsnih imena Hrvatske, dijelom i politike, ali i on ima isto tako sadržaje koji neargumentirano barataju podacima (...) Međutim, ako se stvarno u većoj mjeri pokrene politikanstvo, vrijeđanje i neargumentirano iznošenje činjenica, onda bi i Vijenac bio slučaj za razmatranje".

Stvari su time za svakog poznavatelja tiskovnog tržišta u Hrvatskoj dovedene do granice apsurda: ako se i taj ezoterični i krajnje uljuđeni dvotjednik, u kojem svoje sastavke, sonete, stihove i eseje objavljuju književnici, akademici i znanstvenici najvišega ranga, može pretvoriti u slučaj za razmatranje i proglasiti šundom i pornografijom, onda je doista sve moguće.

Nije, dakako, problem uopće u tome što se jednoj ministrici kulture Feral Tribune, Vijenac ili Mali princ mogu prikazati kao pornografija i šund zadnjega reda - jer smo svjedoci kako im se zadnji šund i kič u vlastitoj politici pričinjavaju kao vrhunaravna čudesa i metafizička duhovna savršenstva. Problem je kad se taj privatni, izvorni, nekrivotvoreni free-lance barbarizam pretvara u vladajući kulturni i politički model.

I u toj, i samo toj činjenici počiva problem ministrice Vesne Girardi- Jurkić. Kao privatna i profesionalna osoba, ona vjerojatno zaslužuje svako, pa i najveće poštovanje.

Rođena je 15. siječnja 1944. u Zagrebu (u znaku i s upornošću Jarca), kao jedino dijete u obitelji intelektualaca globtrotera, prosvjetnih radnika, povijesničara. Otac joj je bio izdanak stare talijanske željezničarske obitelji, koja se krajem 19. stoljeća privremeno doselila u Bosnu, a majka je Istranka iz Medulina.

Nakon 2. svjetskog rata roditelji su po partijskom dekretu stigli iz Zagreba u Istru s zadatkom da otac u Kastavu osnuje učiteljsku školu. Službovali su i živjeli u Rijeci i Puli, gdje joj je otac uz učiteljski i ravnateljski posao, bio i poznati sportski radnik.

Diplomirala je arheologiju i engleski jezik, a od 1968. do 1991. u Arheološkom muzeju Istre u Puli prošla je sve stupnjeve, od kustosa, kustosa-pedagoga i višeg kustosa do direktorice Muzeja (od 1979.).

Prema vlastitim iskazima, u 23 godine rada u arheologiji i muzeologiji napisala je i objavila "više od 250 znanstvenih i stručnih radova, članaka i izvještaja".

Tečno govori i piše engleski i talijanski jezik; u istraživanjima se služi francuskim, grčkim (starogrčkim i novogrčkim) i latinskim jezikom. Udana je za odvjetnika Mirka Jurkića, nasljednika ugledne kancelarije dr. Mladena Jurkića, koji je po službenoj dužnosti za Politea branio kardinala Stepinca u poznatom montiranom veleizdajničkom procesu (javni je tužitelj bio Jakov Blažević).

Zbog te odvjetničke uloge Jurkić je morao napustiti Zagreb, te je nakon Donjeg Miholjca dospio u Pulu, gdje je i otvorio odvjetničku kancelariju. Obitelj Jurkić ima troje djece: kćeri Kristinu (arheologica i profesorica talijanskog jezika) i Tamaru (pijanistica u klasi prof. Jurice Muraja, koja paralelno studira pravo) i sina Mirka.

Obiteljska priča Vesne Girardi-Jurkić klasična je, dakle, i uspješna priča unutar koje ima mnogo prostora za poštovanje i malo prostora za novinske senzacije.

Iako, po vlastitom iskazu, nije bila član SK, naša je junakinja bila istaknuti dio tzv. starog sistema. Bila je "provjereni kadar" koji je svojim znanjem, energijom i ambicijama otvarao vrata svih predvorja vlasti i časti.

Na protokolarnim i novinskim fotografijama iz ranih sedamdesetih možemo je tako zapaziti u doista biranom društvu: kao najkvalificiraniji vodić u društvu s britanskom kraljicom Elizabetom, princezom Anom i maršalom Josipom Brozom Titom obilazi antičke ostatke Brijuna.

Politička karijera Vesne Girardi-Jurkić počela je jednim gotovo slučajnim susretom s dr. Franjom Tuđmanom, koji sama ovako opisuje:
Nakon susreta s predsjednikom Tuđmanom, kojega sam provela kroz pulski muzej i izložbu koju sam postavila sa svojim suradnicima, gdje je bilo izloženo mnoštvo pletera i drugih dokaza hrvatske kulturne baštine, pozvana sam u Zagreb za pomoćnika ministra (Danas, 5. srpnja 1994.)

Bila je to, očigledno, politička simpatija na prvi pleter, koja zasad traje pune tri godine.

Za sebe naša junakinja stoga javno ponavlja: "Ja sam tuđmanovac. Mislim da sam vam time sve rekla." (Novi list, 14. svibnja 1994.)

Nagonski i razumski ona znatno bolje od tisuća i tisuća tzv. kulturnih djelatnika, nastavnika i novinara (i notornog kluba zastupnika HSLS- a), koji mjesecima prigodničarski traže njenu ostavku ili smjenu, zna kako funkcioniraju hrvatska vlast i javnost.

Iako se najveći dio hrvatske javnosti ne slaže s njezinim odlukama i ima skeptičan stav spram njezinih sposobnosti i vrlina, ona zna da ona sama, ali ni predsjednik Vlade ili nekakva imaginarna kulturna javnost nisu gospodari njene političke sudbine.

Koji nedostatak ministrice vi osobno najčešće uočavate?

Bojažljivost i strah1,7%
Nijedan3,6%
Provincijalizam4,4%
Neiskrenost5,2%
Neobrazovanost6,6%
Nesimpatičnost16,6%
Političko neiskustvo17,1%
Arogancija20,6%
Ne znam24,2%


Koju vrlinu, po vašem mišljenju, posjeduje ministrica?

Dobrota1,4%
Šarm1,4%
Naočitost i gospodstvo3,1%
Poštenje4,1%
Hrabrost i odlučnost5,2%
Vjernost i odanost7,1%
Dobar govornik8,5%
Diplomatičnost i lukavstvo9,1%
Ne znam10,1%
Obrazovanost15,2%
Nijednu34,8%

O toj temi razborito i ispravno sudi:
Što se mene tiče, doveo me predsjednik Tuđman i otići ću kad to predsjednik prosudi, na dobrobit ne samo ovoga ministarstva nego i državnog interesa.

Povremene pobune i bjesovi građevinskih radnika (u Sinju), učitelja, glazbenika, pisaca, glumaca, režisera, akademika, nastavnika, arheologa, novinara i sličnih podanika i otpadnika Ministarstva kulture, prosvjete i sporta, u kojem stoluje Vesna Girardi-Jurkić, moraju vrlo ozbiljno uzeti u obzir navedenu rečenicu.

Ministrica, koja je svjesna svoje muke s riječima i mislima (veliku većinu svojih intervjua dala je u formi pismenih odgovora na unaprijed dostavljena pitanja, a za sebe izjavljuje: "Ja govorim kao tornado!", navukla je na sebe odium dobrog dijela javnosti nizom čudnih, nastranih, ponekad sasvim nekontroliranih izjava.

Možda je najčuvenija u nizu tih izjava ona koju je u ranu jesen 1992. dala Školskim novinama: "Srbin može predavati sve predmete, a hrvatski će predavati Hrvat."

Ta je izjava u hrvatskoj i svjetskoj javnosti različito ocijenjena kao: nebuloza, glupost, rasizam, šovinistički prostakluk, bedastoća i sl.

Javnost je protestirala, ali se ništa bitno nije dogodilo jer su se u godinama iza nas događala strašna djela i velikosrpski zločini koji su banalizirali smisao njezinih nekontroliranih riječi.

Uznemiravanje javnosti postalo je tijekom vremena stilom ponašanja naše junakinje.

Kad je, primjerice, nakon svog davnog misterioznog posjeta Izraelu i navodnog kurtuaznog susreta s predsjednikom Ezerom Weizmanom na HTV-u izjavila kako će ta zemlja "... uskoro uspostaviti diplomatske odnose s Hrvatskom", uznemirenu javnost moralo je umiriti Ministarstvo vanjskih poslova izjavom kako se naša zemlja može tek nadati uspostavi odnosa s Izraelom.

Pretjerano optimistične izjave često je davala i u odnosu na ishod sudskog procesa koji ju je na velika vrata uveo u hrvatsku medijsku javnost.

Naime, upravo je ona u proljeće 1990. pozitivno reagirala na napis - špekulaciju o Seusovu blagu, koju je objavio londonski The Independent, iznoseći mogućnost da to blago velike vrijednosti možda potječe s područja Istre.

Krađu blaga prijavila je bivšem Saveznom sekretarijatu za pravosuđe nakon čega je počeo sudski proces u New Yorku, koji je Republika Hrvatska izgubila.

Kao stručnjak-arheolog i Istranka, često je tvrdila kako upravo Hrvatska "ima najčvršće, povijesno-materijalne i arheoloike dokaze" da je blago naše, najavljujuši pobjedu u sudskom procesu.

Što kazati u zaključku? Možda to da su posljednja odluka Vesne Girardi- Jurkić, ona o oporezivanju Feral Tribunea, i najava proširenja te "formule" na ostalu tiskovinu, njen i naš korak u zonu (balkanskog) sumraka, koji se jednostavno ne može i ne smije tolerirati. Posebice stoga što njene naknadne izjave pokazuju da je ona osobno tek pokriće za autoritarnu i despotsku volju koja se skriva u mraku neke tuđe anonimnosti.

Uostalom, svoju ulogu ministrice u resoru koji se brine o "uljudbi jednog od uljudbeno najstarijih naroda u Europi" ona je najbolje skicirala ovom izjavom u Novom listu:
Osoba koja je samo prošle godine otvorila preko 70 manifestacija, a to sam bila ja, koju nitko nikad nije vidio s papirićem u ruci, koja može tijekom dana otvoriti tri ili četiri različite manifestacije, koja govori tri jezika, možda po uvjerenju i ne odgovara svakoj stranci. (Novi List, 14. srpnja 1994.)

Ako svoju ulogu u kreiranju i provođenju kulturne politike vidi tako, zar joj se doista išta može zamjeriti?

Objavljeno u listu Globus,12.kolovoza 1994.