Politički povijesničari neće imati odveć težak posao u rekonstrukciji kronike nove hrvatsko-srpske ili srpsko-hrvatske (već i same te sintagme, kojima se sve češće koriste naši vrhovnici, djeluju porazno) nagodbe, koja se stala ostvarivati već početkom 1994. te će tako moći precizno odrediti vrijeme i opisati povijest moralnoga ili ćudorednog kraha hrvatske postkomunističke politike, kojim je ta nagodba popraćena.

Sve se, zapravo, dogodilo između 19.siječnja ili 11. veljače 1994. na relaciji Ženeva - Beograd - Zagreb.

Sve je počelo u Ženevi 19. siječnja 1994. s potpisivanjem poznate i, poradosnim izjavama predsjednika Republike i ministra vanjskih poslova, još jedne "povijesne" Zajedničke izjave Srba i Hrvata, zapravo njihovih legitimnih predstavnika, kojoj je deklarirani dugoročni smisao moralno neupitan i politički poželjan: "uspostava stabilnosti u ovom dijelu Europe", "pravedno i trajno rješenje krize na području bivše Jugoslavije" (trebalo bi, eventualno, pitati druge članice bivše države što misle o ovoj formulaciji), težnja "uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa", pristup "procesu normalizacije međusobnih odnosa", itd.

Oprezniji i sumnjičaviji dio hrvatske javnosti, dobro upoznat s pregovaračkom i retoričkom strategijom i taktikom režima Slobodana Miloševića, pročitao je tek dio Izjave u kojem se spominju nekakva pozitivna iskustva u zajedničkim nastojanjima na ubrzanju mirovnih procesa u rješavanju krize na području bivše Jugoslavije, pitajući se kakva to "pozitivna iskustva" hrvatska država i ljudi imaju u odnosima s "drugom ugovornom stranom"!

Većina pučanstva s velikom je nelagodom, pa i stidom, prihvatila televizijski prenesenu atmosferu u kojoj se zbivao obred potpisivanja Izjave.

Srdačno rukovanje predsjednika Tuđmana i njegovih najbližih suradnika s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem, opći izraz razdraganosti, drugarstva i prijateljstva, kao i bezrezervne trijumfalističke izjave o povijesnoj važnosti obreda i izjave prihvaćene su u hrvatskoj javnosti s najvećom suzdržanošću.

No, pravi se šok dogodio tek 11. veljače 1994., kad je hrvatska javnost upoznata s činjenicom da je režim Slobodana Miloševića za svoga prvoga veleposlanika (privremeno je to šef Ureda SRJ u Hrvatskoj) u Republici Hrvatskoj predložio Veljka Kneževića, bivšega generalnog direktora Radio-televizije Zagreb.

Prijedlog sam po sebi i nije djelovao šokantno, jer su samo politički naivci mogli očekivati da SRJ predloži za svoga reprezentanta osobu koja ne bi djelovala provokativno i sablasno na hrvatsku javnost, izražavajući tako samu zločinačku bit beogradskoga režima.

Nije nikoga začudila ni jasna implicitna poruka koju je sa zagrebačke konferencije za tisak Željko Simić uputio hrvatskoj javnosti: Veljko Knežević je državljanin SR Jugoslavije iz Knina.

Samo politički nepismenom nije jasan smisao te izjave. Naime, da je, po mišljenju Beograda, Veljko Knežević iz Knina, da je Knin u "Krajini", ali i da je "Krajina" u SR Jugoslaviji!

Slijedeći logiku najmanjega zla, neki su čak zaključili kako Veljko Knežević i nije najgore rješenje, jer smo za svesrpskog ili jugoslavenskog veleposlanika mogli, navodno, dobiti kakva masovnog ubojicu ili ratnog zločinca.

I u toj masovno-psihološkoj igri s hrvatskim političkim osjećajima leži sva suptilnost velike podvale Slobodana Miloševića.

Pravi problem nije sam prijedlog beogradskoga režima da Veljka Kneževića imenuje velikosrpskim veleposlanikom u Zagrebu, nego je problem hitno i neupitno izgovoreni pristanak ili agreman kojim je hrvatska vlast prihvatila taj prijedlog!

Naime, u međunarodnom pravu i stoljetnoj diplomatskoj praksi, institucija agremana znači isključivo džentlmenski sporazum zainteresiranih strana o prihvaćanju predloženoga diplomatskog predstavnika. Zato i svako eventualno odbijanje davanja agremana ne traži bilo kakvo obrazloženje ili objašnjenje.

U slučaju Veljka Kneževića hrvatska je strana bez odgode, rezerve i razmišljanja javnom izjavom dr. Mate Granića praktički blagoslovila diplomatski status Njegove Ekscelenije Ambasadora SRJ Veljka Kneževića!

Hrvatski ministar vanjskih poslova javno je pozdravio to promaknuće Veljka Kneževića izjavivši:
Mi smo s naše strane pokušali naći čovjeka koji je bio potpuno jasno potvrđen kao most koji će spajati, učini sve da se ubrza normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa i odnosa između dviju država, i mi bismo željeli da gospodin Kneževća to bude, te da svoj utjecaj, koji sasvim sigurno ima, poglavito na Knin, maksimalno iskoristi u tom pravcu.

U ovome kratkom osvrtu na ličnost Veljka Kneževića pokušat ćemo pokazati i dokazati kako sam čin davanja agremana takvoj osobi simbolički označuje kraj procesa (koji traje već mjesecima) zastrašujuće balkanizacije ili srbizacije "elitne" hrvatske političke kulture i prakse, tj. kraj procesa dokidanja svake veze između morala i politike.

"Novinarsku", tj političko-profesionalnu karijeru Veljka Kneževića moguće je podijeliti na tri razdoblja: (1) razdoblje izlaska iz anonimnosti i nevidljivoga uspona, koji počinje 1971. i traje do Titove smrti; (2) razdoblje neograničene političke i profesionalne moći (1980. do 1990.); (3) razdoblje gubitka moći, privilegija i napokon izdaje (od smjene s mjesta generalnoga direktora RTV Zagreb, odlaska u Knin 1992. i povratka u Zagreb 1994.).

Svaki postojeći i eventualni pokušaj političkoga etiketiranja Veljka Kneževića kao "boljševika", "jugokomunista", "unitarista", "velikosrbina" ili "četnika", pa čak i "hrvatskoga nacionalista" (kad je, radi karijere ili drugoga interesa, svojedobno kritizirao režim Slobodana Miloševića), unaprijed promašuje svrhu.

Čak i njegov "neočekivani" odlazak među kninske četnike i ratne zločince sredinom 1992. godine, treba uzeti kao akt pogrešne procjene odnosa snaga, a ne kao čin priziva savjesti. Naime, on iz Zagreba nije otišao zbog stvarnog ili izmišljenog progona ili diskriminacije na ideologijskoj ili etničkoj osnovi.

Pisati o karijerama Veljka Kneževića, profesionalnoj ili političkoj, uzaludan je posao. Kao intelektualac, koji je diplomirao komparativnu književnost i ruski, on je sasvim bez opusa. Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih potpisivao je, doduše, u svojoj činovničkoj funkciji Kulturni radnik, oskudni bilten Kulturno-prosvjetnog sabora SRH, koji je poslije izrastao u zapaženi teorijski časopis, ali je u toj publikaciji teško pronaći neki od njegovih autorskih tekstova.

Kao dijete iz siromašne kninske partizanske obitelji (rođen je 1931. u selu nadomak Kninu, na desnoj obali Krke), u baštinu je dobio najveće bogatstvo: političku podobnost i snažnu socijalnu i političku podriku brojnih srpskih partizanskih moćnika: Jove Ugrčića, Branka Mamule, Tode Čuruvije.

U politički je miraz dobio i unosna politička "opredelenja", tzv. jugoslavenstvo ili "bratstvo ili jedinstvo", te komunističku "orijentaciju".

Za dijete iz četničkog kraja, kao što je bio kninski kraj, prihvaćanje jugoslavenstva značilo je stjecanje osjećaja posebne važnosti i žrtve, te usvajanje stava kako "žrtvovanje" srpstva mora donijeti kakav-takav nadomjestak u obliku "funkcije", ali i opipljivih ovozemaljskih beriva. Gimnazijsko obrazovanje u Zadru i studij u Zagrebu zaključili su naukovanje Veljka Kneževića, te mu pružili pretposljednju pretpostavku za uspjeh. Naime, radeći na Radio-Zagrebu, ali kao kreativno potpuno sterilni profesionalac (Veljko Knežević navodno je gajio romantičnu ljubav prema lijepoj književnosti, pa i sposobnost pamćenja dojmljivih književnih citata, ali nije bio kadar samostalno stvarati ni kao novinar ni kao književnik), tek je u "borbi protiv hrvatskoga nacionalizma" našao prostor za karijeristički probitak.

Kao štićenik Branka Mamule i Milutina Baltića, te osobni prijatelj Steve Ostojića, Dare Janeković, Ante Markovića, Stipe Šuvara, Stanka Stojčevića i drugih komunističkih moćnika, Knežević je gradio prostor za daljnje prodore u karijeri.

Prilika za daljnji "uspjeh", tj. politički uspon, ukazala mu se iznenada 1980., kad je postavljen (izabran) za predsjednika Općinskoga komiteta SKH u zagrebačkoj općini Centar. Od toga trenutka pa sve do prvih višestranačkih izbora 1990. Knežević će nositi atribut "Stojčevićeva čovjeka", kao što će i sam Stanko Stojčević nositi oznaku "Markovićeva kadra". Naime, Stanko Stojčević u to je doba bio predsjednik, a Veljko Knežević, "po funkciji", član svemoćnoga Gradskog komiteta SKH u Zagrebu.

Nakon četverogodišnjega mandata u partiji Veljko Knežević 1984. vraćen je u novinarstvo, tj. imenovan je za direktora RTV Zagreb nakon što je dotadašnjeg direktora RTV Zagreb, Josipa Gopca, uspio, uz pomoć Stanka Stojčevića, uputiti na tzv. "višu i odgovorniju dužnost", tj. u potpuno nevažni republički Socijalistički savez.

Tim činom Veljko Knežević postao je televizijskim direktorom, ali ne i velikim gazdom, jer je mjesto generalnoga direktora joi čvrsto držao Branko Puharić.

Već 1986., kad je Branko Puharić naivno nasjeo i otišao na veleposla- nički mandat u Poljsku, Veljko Knežević imenovan je, ili "izabran", za generalnoga direktora RTV Zagreb.

Kao direktor RTV Zagreb, Veljko Knežević nastavio je svoju, karijeristički motiviranu, "borbu protiv hrvatskog nacionalizma", ne dopuštajući da se u hrvatskoj televizijskoj mreži pojavi bilo kakav glas kritične ili ironijske distancije prema temeljnim dogmama umirućeg komunizma i "bratstva i jedinstva".

Tek kad je reformistička skupina u CK SKH, predvođena Ivicom Račanom, Dragom Domitrovićem i Celestinom Sardelićem potkraj 1989. uspjela politički poraziti "liniju Stanka Stojčevića", počeo je sumrak Veljka Kneževića.

Iako je, kao partijski kadar i televizijski moćnik, militantno branio medijski i politički status quo na RTV-u Zagreb, u svome je direktorovanju, po svjedočenju mnogih njemu nesklonih TV-djelatnika, bio snošljiv. Kao što je u vlastitome životu najveću pažnju poklanjao lagodnom životu, jelu i piću - njegovo je trajno i kultno obitavalište u noćnim urama bio restoran Pod mirnim krovovima - tako je težio i općemu dobru vlastitoga osoblja.

Strogo štujući kadrovske kriterije podobnosti, tzv. doprinosa borbi protiv nacionalizma, te lojalnosti svojoj vlasti, izabranicima je nastojao ponuditi solidne koncesije u obliku dobre plaće, stana i položaja.

Sve okolnosti pada ili odlaska Veljka Kneževića s mjesta generalnoga direktora HRTV-a uglavnom su poznate. Ne postoji ni jedna indicija ili slutnja da je do njegove smjene došlo zbog etničkih predrasuda nove vlasti, tj. njegova "srpstva". Možda je najbolje da navedemo njegovo osobno svjedočenje o okolnostima i načinu njegova pada, koje je iznio u kratkom intervjuu beogradskim TV novostima, 17. srpnja 1991.:
Pozvan sam službeno oko 10. juna, od Antuna Vrdoljaka, na razgovor u Predsedništvo Hrvatske. Rečeno mi je tamo da bi bilo najbolje da sam podnesem ostavku jer je stranka čiji sam elan bio izgubila na izborima. Rečeno mi je takođe, da, ako ne prihvatim njihov predlog, da će oni sa mnom drugačije razgovarati, da mogu organizovati moju smenu i prozivku i iznutra, iz same kuće. Da mogu zatim lansirati razne priče u javnosti, a bilo je tu i drugih detalja, pretnji, ucena i plašenja. (...) Već tom prilikom sam rekao da nisam razmišljao o ostavci, već sam predložio da sačekaju novi Zakon o informisanju... Ubrzo su krenule akcije: organizovana je protestna grupa od 37 potpisnika u Televiziji koja je tražila ostavku rukovodstva. Zatim je zasedao radnički savet kuće, pa Centralni radnički savet koji me je razrešio dužnosti tačno na dan usvajanja novog Zakona o informisanju 29. juna.

Dakle, osim tobožnjih osobnih "pretnji, ucena i plašenja" Antuna Vrdoljaka, nova vlast nije odveć divljački "razračunala" s Veljkom Kneževićem, kao "ostatkom starog sustava" i općom metaforom za medijsko nasilje (uz nezaobilaznoga Vjekoslava Koprivnjaka) u komunističkoj Hrvatskoj.

Štoviše, novo mu je poslovodstvo HRTV-a, na čelu s Hrvojem Hitrecom, uz njegov pristanak, otkupilo dvije godine, jedanaest mjeseci i dvadeset i jedan dan radnog staža,što mu je omogućilo da 29. lipnja 1990. postane tzv. prijevremeni umirovljenik!

Upravo je zbog toga odlazak Veljka Kneževića u Knin, na ljeto 1992., bio šok za hrvatsku javnost. Iako su okolnosti njegova odlaska sasvim nepoznate hrvatskoj javnosti, poznato joj je da je u Kninu postao tzv. generalnim direktorom Radio-televizije Knin, postaje i mreže koja je bila glasnogovornik Miloievićeve ratne propagande, sijač masovne psihologije mržnje, razaranja i zločina nad hrvatskim narodom i državom.

Poseban je dio priče povezan s time da je u doba generalnoga direktorovanja s kninskom televizijom osnovni cilj agresije i razaranja bio grad Zadar i njegova okolica, grad i pučanstvo u okviru kojega je Veljko Knežević proveo četiri gimnazijske godine.

Bolji poznavatelji obiteljskih prilika i velike tragedije Veljka Kneževića navode smrt njegova sina kao nekakvu olakotnu okolnost za njegov veleizdajnički bijeg u "Krajinu". Naime, potkraj ljeta 1991. u nerazjašnjenim prilikama pred njegovom je kućom u Zagrebu smrtno stradao njegov sin. Kako se radilo o osobi koja je imala kriminalni dosje zbog nedopuštene trgovine drogom, ta je smrt ostavila prostor za svakojaka nagađanja. Uz ostalo, tvrdilo se i to da je naprasno umro od prevelike doze droge. Dvije godine prije toga bio je osuđen na kaznu zatvora zbog raspačavanja droge.

Kao drugi razlog nezadovoljstva Veljka Kneževića novom vlašću u Hrvatskoj neki navode oduzimanje stanarskoga prava na novi stan, koji mu je Partija dodijelila uoči izbora 1990.

Ukratko, davanje bjanko-diplomatskoga agremana stavlja pred hrvatsku javnost niz sudbonosnih pitanja o skoroj i dalekoj budućnosti hrvatske države i društva: o zločinu i kazni, o pojedinačnoj i skupnoj (velikosrpskoj) odgovornosti, o povijesnom pamćenju i zaboravu, o pomirenju i oprostu, o moralu i cijeni procesa normalizacije odnosa između žrtava agresije i agresora - Republike Hrvatske i SRJ, te hrvatskog i srpskog naroda.

Stvaranje kulta realpolitike, koji sva tragična i bolna pitanja svesrpske agresije, osvajanja i zločina gura pod tepih sadašnjosti i zaborava i ostavlja za tzv. bolja vremena, nama se čini, vodi hrvatski narod u samo predvorje očaja, poniženja i rezignacije.