Pretvoreno u pragmatične političke kategorije, njegovo shvaćanje jugoslavenstva bilo je, dakle, na tragu konfederalističko-federalističkih ideja, koje danas dominiraju u Zapadnoj Europi. Tu tvrdnju objašnjava nastavak razgovora:

Slavenka Drakulić:	Zanima me kako se izjašnjavate u popisu stanovništva?
Slobodan Lang:	Zašto? Izjašnjavam se kao Hrvat.
Slavenka Drakulić:	Većina iz te generacije izjašnjava se kao Jugoslaven...
Slobodan Lang:	Ne, ne, ja to više ne prihvaćam. Jednom prilikom sam rekao da ću biti Hrvat dok ne budem mogao biti Europljanin. Za mene je jugoslavenstvo neka vrsta reduciranja, svođenja na najmanji zajednički nazivnik. Mislim da se moramo truditi da sačuvamo ljepotu razlika.

Slijedeći hrvatsku tradiciju (kon)federalističkoga shvaćanja jugoslavenstva - strossmayersku, radićevsku, hebrangovsku, titovsku, krležijansku,tuđmanovsku i sl. - do pred sam rat dr. Slobodan Lang bio je istodobno Hrvat i Jugoslaven. Je li to ikakav argument za eventualnu današnju etiketu o njegovu jugoslavenstvu ili jugonostalgičarstvu? Ni govora!

U svemu ito radi, zna, misli i u što vjeruje prelamaju se utjecaji različitih faktora koji su povezani s njegovim podrijetlom, profesijom, te intelektualnom i političkom socijalizacijom i resocijalizacijom (koja se javlja u razdoblju pada komunizma i za Domovinskoga rata).

Slobodana Langa osobno poznajem dvadesetak godina. Naše su radne sobe, u koje smo obojica u posljednje tri godine rijetko kad navraćali, udaljene samo pet metara. Poznajem njegovu obitelj i većinu prijatelja. Predavali smo istim studentima i radili na istim ili srodnim projektima. Redovi koji slijede iskaz su, dakle, svjedoka i prijatelja, te tako ne znam koliko će biti objektivni, a koliko će biti njemu u prilog ili njemu na teret.

Prvi element koji nam može pomoći da razumijemo ponašanje i postupke dr. Slobodana Langa je njegova profesija, ali i specijalizacija u okvirima profesije: socijalno-medicinska i javno-zdravstvena.

O podijeljenoj lojalnosti liječnika u ratu, između boga rata Marsa i boga medicine Eskulapa, također je nešto napisano. Kao i o tome da su glavni proizvođaei svesrpske nacionalistieke pomame i agresije bili i jesu upravo liječnici-psihijatri: dr. Jovan Rašković, specijalist za grupnu terapiju i etnopsihoanalizu i dr. Radovan Karadžić, specijalist za tretiranje paranoidnih stanja.

Slobodan Lang slijedi drugu profesionalnu i etičku medicinsku školu (njegovi su profesionalni uzori ili gurui: dr. Andrija Štampar, dr. Rene Dubos i dr. Pavle Pajo Gregorić), ali potvrđuje tezu kako liječnici imaju specifičnu, tzv. kliničku svijest, koja se bitno razlikuje od svijesti većine drugih intelektualaca: pisaca, znanstvenika, svećenika, pjesnika...

Liječnik-praktičar na neki je način opsesivni aktivist.

Njegova ga profesija tjera da stalno djeluje - da donosi dijagnostičke i terapijske odluke - radi blagostanja vlastitih pacijenata.

Slobodan Lang idealni je dokaz teorije o kliničkom mentalitetu, duhu ili svijesti. On je, zapravo, fanatični aktivist. Osnovni smisao i svrha svakoga njegova napora je neka praktična akcija.

Znanstveno istraživanje, politička pripadnost i angažman, ideološko uvjerenje i usmjerenje za takvu ličnost su sredstvo, a ne cilj.

Zbog toga je njegov aktivizam preživio sve promjene koje su usrećile ili tragično pogodile Lijepu našu: ideologijske, vodstvene, zakonske, svjetonazorske, populacijske...

Donekle su promijenjeni samo njegovi aktivistički uzori i metode. Kad ga danas priupitate na kojim se ljudima-uzorima temelji njegov aktivizam, on će pribrano nabrojiti: Andriju Štampara, Majku Terezu, Josipa Broza Tita (i danas se divi priči, ili mitu, o spasavanju ranjenika na Neretvi), Isusa Krista, Mahatmu Gandija i Stjepana Radića.

U ratnim godinama sve je više raslo njegovo oduševljenje za Isusa Krista, pa i djevicu Mariju. U njegovu kućnom svetištu nalazi se desetak raspela koja je našao u ruševinama i na zgarištima hrvatskih crkava u Mokošici, Osijeku, Gospiću, Slavonskom Brodu, Tvrđavici, Dalju itd.

Tijekom rata stvorio je i nešto što zove "teorija o ranjenom Isusu".

Naime, po njegovu svjedočenju, izravni cilj srpskih napada nisu bili samo ljudi i objekti nego i Isus Krist i Blažena Djevica Marija!

Kad je 9. svibnja 1992. došao u Mostar i posjetio franjevački samostan, odmah je počeo tražiti svoga ranjenog Isusa. Iako su ga fratri uvjeravali da je "sve izgoreno", on je u pepelu ipak pronašao krasno raspelo "teško ranjenoga Isusa".

Okupljenim je franjevcima smireno kazao: Sačuvajte nadu. Srušeni su zidovi, ranjeno je Kristovo tijelo, ali je sačuvana njegova duša!

Njegova ljubav prema Isusu Kristu narasla je toliko da od prvih trenutaka nije žalio vlastiti život da bi spasio neki njegov lik. Primjera radi, za napada Srba na Dubrovnik, veliko platno s Isusovim likom, oštećeno pogocima, sam je, pod kišom metaka, prenio iz Stare Mokošice u Grad da bi građanima i sebi samu ulio nadu.

Aktivistička karijera dr. Slobodana Langa traje već tri desetljeća i teško se može svesti na nekoliko novinskih redaka. Osobno smatra najvrednijim nekoliko velikih socijalno-političkih ili javno-zdravstvenih projekata. Dva od njih pokrenuo je i, dobrim dijelom, ostvario u doba jednoumlja, kao gradski ministar za zdravlje: projekt prevencije i zaitite ljudi od AIDS-a (koji je realizirao u vrijeme zagrebačke Univerzijade) i projekt Zdravi grad, organiziran u sklopu pokreta Svjetske zdravstvene organizacije istoga naziva.

Radeći na tim mega-projektima, dr. Slobodan Lang usavršio je tehnologiju vlastitoga socijalno-političkog rada. Više intuitivno negoli svjesno, on je shvatio da ta tehnologija mora uključiti sve prednosti, ali i računati sa svim nedostacima njega kao ličnosti. Naime, uz aktivističku strast i prirođenu humanistieku usmjerenost, osnovna je vrijednost dr. Slobodana Langa što njegov mozak ima funkciju rasadnika ideja i incijativa, dok istodobno njegove sposobnosti da te silne, pršteće, ideje realizira - nisu nikada bile osobite. Zato je uvijek pri realizaciji svih projekata trebao nekog čovjeka u ulozi velikoga organizatora, ali i čitav niz suradnika i sljedbenika.

Vođenje konvoja Bijeli put svježa je ilustracija te Langove vodstvene tehnologije. Bez njegove ideje i pozitivne aktivističke energije projekt naprosto ne bi postojao. S druge strane, on vlastitu ideju nikada ne bi mogao sam u cjelini ostvariti. Ulogu drugih ljudi ovaj je put dodijelio nizu izuzetnih osoba.

Organizaciju i zapovijedanje Konvojem povjerio je Hermanu Vukušiću, legendarnom treneru Dragutina Šurbeka i Tove Stipančića, čovjeku izvanredne fizičke kondicije (o tome svjedočim iz prve ruke, jer me u jednoj partiji tenisa natjerao na iščašenje zgloba, a u svima drugima tjerao do granice tjelesne iscrpljenosti).

Intelektualni i tehnieki know-howpovjerio je nastavnicima Medicinskoga fakulteta Ani i Matku Marušiću, Čuli, itd. U svojim velikim akcijama prakticira i podnošljivi stupanj autoritarnosti, stvarajući uvijek skupinu vjernih sljedbenika, apologeta i vodonoša.

Spomenuta langovska politehnologija ima još neke bitne elemente.

Naime, dr. Lang odavno je shvatio da masovne akcije javnozdravstvenog, mirotvorbenog, prosvjednoga i drugog karaktera nije moguće ostvariti bez javne i medijske podrške, te bez velikih simboličnih gesta koje mame medije. Zbog toga su sve njegove velike akcije svojevrsni pučki hepeninzi, po kojima se pamte.

Dr. Herman Vukušić, jr., sin spomenutoga teniskog kostolomca, pričao mi je o ludilu dr. Langa koji je u konvoju Bijeli put prkosio muslimanskim snajperistima šetajući se po "Ljubavnoj stijeni bez ikakve zaitite." Ali, on ne zna medijsku snagu metafore o ludom doktoru na nečemu ito se zove Ljubavna stijena i što se nalazi samo nekoliko stotina metara od njegove vlastite smrti.

Velike simbolične geste ključno su važne sitnice po kojima je dr. Slobodan Lang postao političkom i kulturnom institucijom.

Ipak, tek je srpska agresija na Hrvatsku otkrila svu raskoi humanistie- kog, mirotvornog i domoljubnog aktivizma dr. Slobodana Langa. Iako su mu najveai medijski publicitet i slavu donijela dva velika, spektaku- larna konvoja - Libertas i Bijeli put (mora se spomenuti da su ključnu ulogu u ideji prvog imali Branka i Zvonimir Šeparović) - već i puko nabrajanje njegovih ratnih projekata, akcija i uspjeha tražilo bi velik prostor. Za slučajnog promatrača i površnog poznavatelja naše Majke Tereze neki od njegovih postupaka izazivaju sumnjičavost, pa i podsmijeh, jer djeluju naivno i djetinjasto.

Primjerice: dok su pomahnitali Srbi i Crnogorci palili i uništavali Stradun, Mokošicu, Grad, Slano i Konavle, te cijelu negdašnju republiku, dr. Lang je 6. prosinca 1991. dijelio djeci i građanima Grada - naranče! Htio je još jednom pokazati kako su život, dobro i nada snažniji od mržnje, agresije i smrti.

Opsesivna vezanost i ljubav prema Dubrovniku i dubrovačkom hrvatstvu drugi je bitni element koji nam pomaže da pravilno razumijemo ličnost i djelo dr. Slobodana Langa. Upravo preko Dubrovnika postaje očitim kako on u sebi, i oko sebe, miri židovstvo i hrvatstvo (onako usput: njegov je otac, prof. dr. Rikard Lang 1971. godine tek začeti i karijerno onda vrlo probitačni lov na nacionalističke viješce na Ekonomskom institutu u Zagrebu spriječio samo jednom direktorskom rečenicom: "Kolege, na Ekonomskom institutu u Zagrebu nije bilo pojava nacionalizma!").

Kad ga je, u žaru predizborne kampanje, ljuti protivnik dr. Šime Đodan javno prozvao, zagonetno tvrdeći da "Slobodan Lang ima i drugu babu", dovodeći time u pitanje vjerodostojnost njegove tvrdnje kako je njegova majka iz "poznate dubrovačke obitelji Sarkočević", prozvani je u Globusu objavio Otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske "U povodu rasističkih insinuacija dr. Šime Đodana uoči izbora".

U tom kratkom, ali dirljivom pismu prvi je put javno otkrio dio tragične i, za njega osobno, traumatične obiteljske povijesti.
Moja baka Terezija Lang i moj djed Ignjat Lang bili su Židovi. Živjeli su u Vinkovcima. On je bio predsjednik Židovske općine, a ona vrlo poštovana domaćica i gospođa predratnih Vinkovaca. Rat su dočekali u Vinkovcima. Godine 1941. fra Hijacint Bošković, jedan od cijenjenih dubrovačkih i hrvatskih dominikanaca, izvanredno se angažirao u pokušaju da ih spasi. S tom je svrhom putovao iz Dubrovnika u Vinkovce. Sa sobom je imao posebnu dozvolu da moga djeda i baku povede u Dubrovnik. Od najranijeg djetinjstva odgajan sam u osjećaju zahvalnosti prema fra Hijacintu, dominikancima i svim fratrima. Nažalost, ponos cijele obitelji, moj djed, odbio je napustiti Vinkovce, rekavši fra Hijacintu: "Bio sam predsjednik Židova u miru i ostat ću to i u ratu." Već sam prije opisao kako je ubijen. Moja baka, zajedno s njim, odvedena je u koncentracioni logor, premda je već bolovala od zloćudne bolesti. U logoru joj, međutim, nisu dopustili ni da umre od te bolesti, nego su je na strašan način ubili. (Globus, 21. lipnja 1992.)

Na otvoreno pismo nitko nije reagirao. Izborna komisija nije Langova protukandidata kaznila zbog implicitnog antisemitizma i rasizma. Štoviše, spomenuti je romanijski barjaktar, zbog nesposobnosti oporbe da podrži jednog ili dvojicu protukandidata, pobijedio na izborima!

Odgojen i socijaliziran u tradiciji pristranih partizanskih junačkih mitova ali i nepristrane obiteljske antifašističke mudrosti, on je sve do pune zrelosti - do raspada komunizma i srpske agresije - duboko vjerovao da je osnovno zlo modernoga doba militantni nacionalizam. Istodobno, kao potomak židovskoga naroda, on je, gotovo, nagonski, vrlo brzo shvatio da se upravo to zlo krije u nacional-socijalističkom pokretu Slobodana Miloševića.

Konačno, treći element koji nam može pomoći u razumijevanju ličnosti i fenomena dr. Slobodana Langa jesu doba i prilike u kojima je rođen, odgojen i socijaliziran.

Rođen 1945., kao pripadnik prve poslijeratne generacije, odrastao u sjeni užasne obiteljske i civilizacijske tragedije 2. svjetskog rata, intelektualno je sazrijevao u doba niza revolucija i revolucija, od 60- tih do 70-tih.

Okrznut čarima spolne revolucije, fasciniran idealima studentske 1968., doživio je praško proljeće 1968., ali i njegov krah pod gusjenicama sovjetskih tenkova, hrvatsko proljeće 1971., ali i monstr-suđenja svojim kolegama Paradžiku, Budiši, Čičku i Dodiku.

Pripadnik još jedne od mnogih hrvatskih generacija koje su vjerovale da su pozvane i kadre promijeniti svijet, iskusio je i sve strahote srpske agresije i hrvatsko-muslimanskoga rata.

Objavljeno u listu Globus, 31.prosinca 1993.