Novi predsjednik hrvatske Vlade mr. Zlatko Mateša prije Božića šokirao je hrvatsku javnost i užasnuo svoje trenutačne stranačke drugove potezom bez presedana kad je u pitanju odnos HDZ-ovih političara prema privatnosti i javnosti. U visokonakladnom ženskom tjedniku Glorija na ogled je hrvatskoj javnosti ponudio svoje krajnje zanimljive životne, sportske i bračne priče te svoje sportski odnjegovano i impozantno posejdonsko ili neptunovsko tijelo u vodi i izvan nje (doduše u kupaćim gaćicama).

Novinar Nevio Pintar, autor članka "Mateša: tri premijerova braka", ovako je opisao junačku odluku neobičnog vladara koji na ogled pomalo konzervativne političke i opće javnosti, kao kakav Božićni dar, nudi svoje tijelo i privatnost:

Za razliku od Valentića, koji se ni jednom nije udostojio (ili usudio) otvoriti novinarima vrata svoga doma i privatnog života, njegov nasljednik i dugogodišnji prijatelj Mateša nakon kraćeg premišljanja zaključio je da nema smisla izbjegavati tu obvezu. (Glorija, 22. prosinca 1995.)

Novinar, dakako, uopće ne sumnja da je njegov junak pametno postupio, te Nikicu Valentića zamalo proglašava kukavicom, jer se "nije usudio" učiniti ono što je njegov nasljednik vidio kao vlastitu obvezu. Kako je, po svjedočenju novinara, tu povijesnu odluku donio "nakon kraćeg premišljanja", očigledno je da ju je donio na svoju ruku, tj. da za savjet ili dopuštenje nije pitao stranačko vodstvo, ženu (moju bivšu studenticu), Ivića Pašalića ili tasta, vatrogasnog vrhovnika dr. Franju Gregurića.

Kako će se ta njegova povijesna odluka odraziti na njegov unutarstranački položaj i ugled? Hoće li se članovi njegova kabineta uopće usuditi zaključiti kako je na slikama u Gloriji njihov predsjednik doista gol ili će kao krojači-varalice i preplašeni puk iz poznate bajke i dalje tvrditi da na tim slikama njihov car ima novo ruho? Ta intrigantna pitanja moraju zanimati svakog poštenog kroničara i sociologa naše embrionalne demokracije.

Slučaj je htio da sam traganje za odgovorima započeo među pravim ljudima na pravom mjestu, ali u sasvim neobično vrijeme. Naime, razgovor na spomenutu temu vodila su četiri, domovini i svojim ženama itekako vjerna, hrvatska muža nakon naporne teniske partije u onom znakovitom zimskom ponoćnom vremenu kad se 21. pretvarao u 22. prosinca, a zajec je zbog hladnoće tražio majku.

Na okupu se našlo doista čudno društvo. Prije svega bio je tu glasoviti direktor Dinama iz njegovih zlatnih dana i uspješni poduzetnik Zdravko Mamić, zatim je tu bio glavni urednik čuvenog supersenzacionalističkog globalnog tjednika Ivo Pukanić te nesuđeni vrhovnik Nogometnog saveza Hrvatske i glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi. Lako ćete zaključiti kako je ondje bio i vaš kroničar. Konačno, bio je, u svojstvu promatrača, selektor hrvatskog nogometnog izabranstva i donedavni politički sužanj u Republici Francuskoj Miroslav Ćiro Blažević.

Da kratku i zanimljivu raspravu na temu "Za ili protiv golog Zlatka Mateše" učinim još kraćom, kazat ću da smo se vrlo brzo (naknadna će analiza pokazati: i vrlo površno) složili kako je naš premijer napravio grdnu pogrešku. Čak smo i racionalizirali naš stav spekulirajući kako bi priča iz Glorije mogla pogoršati njegove i naše pregovaračke pozicije u inozemnim novčarskim i bankarskim krugovima, Međunarodnoj novčarskoj zakladi (tzv. MMF-u) ili Pariškom krugu.

Već sutradan sam uvidio silne razmjere naših zabluda. I moji uvaženi subesjednici postali su toga svjesni, što su mi priznali 23. prosinca pri izboru sportaša godine u hotelu Intercontinental. Iz naše je podsvijesti progovorio muški i hrvatski jal.

Ubrzo sam doznao da je recepcija "golog Mateše u Gloriji" u zagrebačkom ženskom referencijskom krugu bila izuzetno pozitivna. Moje studentice s postdiplomskog tvrdile su da se "dobro drži", a mladežnice u kafiću Charlie da je "pravi kit". Sve u svemu, smatra se da je svojom pričom i fotografijama u Gloriji napravio izuzetno dobar marketinški posao.

Kako su me muške predrasude i zdrav razum još jednom zavarali, odlučio sam pokajanje (tipično za intelektualca) i objašnjenje za povoljne reakcije pučanki potražim u teoriji i knjigama.

I doista, nakon prelistavanja samo dviju knjiga - Tjelopromatranja (Bodywatching) Desmonda Morrisa i Muških fantazija Klausa Theweleita - morao sam zaključiti kako je Zlatko Mateša bio sasvim u pravu.

Zapravo, ne samo on, već i njegov prijatelj Nikica Valentić, koji je nedavno proročanski tvrdio: Mnogi će se iznenaditi u Zlatku. Veliki je to igrač! Kakav je, doista, igrač Zlatko Mateša?

Iako mnogi drže da je Zlatko Mateša samo Valentićev nasljednik i epigon, on je svojom pojavom, filozofijom vladanja i nekonvencionalnim političkim stavovima u samo nekoliko tjedana učinio sve, baš sve, da od sebe odagna sjenu časnog prethodnika i da "Nikićino nasljeđe" pretvori u pravi prah i pepeo. Sve je učinio da postane antipodom svog časnog prethodnika. On je odlučio da u hrvatskoj javnosti napravi poznati edipovski eksperiment: treba ubiti političkog oca da bi se zauzelo njegovo mjesto. Eksperiment sličnog tipa na koji se svojedobno odlučio Stipe Mesić nije dao dobre rezultate.

Nikica je bio krhak, Mateša je robusan i nabit. Nikica je u očima javnosti bio "krasni gospodin", Mateša djeluje kao zagrebački fakin. Nikica je bio prepredeni fiškal "premazan svim mastima", Mateša je hazarder. Nikica je navještavao denacionalizaciju i razvoj, Mateša je s riječi prešao na djelo. Nikica je umnožavao činovništvo, Mateša mu je najavio rat. Nikica je ratovao sa sindikatima, Mateša im odlazi u goste i s "crvenima" pije pivo. Nikica je vjerovao da je dobar taktičar, Mateša vjeruje da je odličan strateg. Nikica je u javnosti čuvao privatnost, Mateša se njome razmeće poput pauna. Nikica je imao svog Bosiljka Mišetića, Mateša ima svog Franju Gregurića. I sve tako dalje.

Iskreno, priučeno ili sasvim lažno demokršćanstvo stranačkih kolega našeg junaka bit će zasigurno povrijeđeno ili "povrijeđeno" njegovim "mnogoženstvom". Održavanje i borba za status demokršćanske stranke još uvijek je veliki međunarodni politički san HDZ-a. No, javna Matešina ispovijed o ljubavima i brakovima donijet će mu (kao i ispovijed Lady Di na BBC-ju) simpatije u javnosti, ali i velika neprijateljstva u stranci.

Nije Mateša samo ćudoredni, već je i opasni sportski disident. Naime, nasuprot titoističkoj eliti koja je za elitni sportski simbol izabrala lov (trofejnost kojeg se je mogla lako izmjeriti ljepotom i vrijednošću rogovlja) nova je elita za vrhovne sportove izabrala dvojstvo: sama se zabavlja tenisom, a voajerski i s pukom zajednički uživa u nogometu.

Budući da su teniska igrališta i druženja tijekom vremena postala - kao nekad lovišta i lovačke gozbe - središtima političkog odlučivanja, mnogi hadezeovci koji nikada nisu igrali tenis počeli su u tajnosti uzimati satove da bi se u perspektivi barem malčice, kao kibici, približili središnjem terenu. A i teren je nedavno, iz teniskog carstva Vinka Hotka, preseljen u još skučeniji i nepristupačniji teren na Tuškancu.

Zlatko Mateša se i ovdje odlučio za radikalnu pobunu i disidentstvo. Kao što je Temistokle savjetovao Atenjanima da - nakon izgubljenih bitaka na kopnu - budućnost ratovanja s Perzijancima zasnuju na novom elementu, na moru, tako je i novi premijer odlučio - skočiti u vodu. Uz to, ponovo s visine, tvrdi da dobro igra i tenis, ali mu se navodno ne da zalaziti u predsjednikovu tenisku škvadru. Ako ga već pozove...

On je prvi postkomunistički političar koji je tako u samo središte medijske pažnje uveo jedan "mali" sport - vaterpolo i jedan od iskonskih životnih pračovjekovih prostora - vodu. U tom pogledu on je svojevrsna postkomunistička inačica mog dragog prijatelja Celestina Sardelića. Bit će zanimljivo pogledati hoće li ga pri skakanju u vodu slijediti njegovi ministri ili će i dalje potajice uzimati tečajeve iz tenisa za početnike.

Različit je simbolični kontekst povijesti najpoznatijih političkih kupača. Kineski komunistički diktator Mao Ce Tung svojedobno je kupanjem u kineskoj Svetoj rijeci želio svom preplašenom narodu (zbog njegove starosti) pokazati kako je još uvijek zdrav i vitalan. Hrvatski imperijalni vladar i komunistički diktator Josip Broz brijunskim je kupanjima u kasnim četrdesetim do delirijuma dovodio skojevske šiparice i vlastite kurirke koje su se divile ljepoti i skladu njegova tijela. Manje atraktivni, ali podjednako kontroverzni liječnik Slobodan Lang u poznatom je obrednom jarunskom kupanju svojedobno želio uvjeriti javnost kako je voda Jaruna neopasna po zdravlje. Kakve simbolične poruke iz vode hrvatskim ženama i javnosti želi poslati Mateša?

On, naime, tvrdi da mu je sport, osim obitelji, najjače uporište u životu. Nađe se sa svojom škvadrom, popije pivo i potpuno se makne od svijeta u kojem radi. Nije mu lako, jer je najstariji među njima, a vaterpolo je dosta grub sport. "Jednom sam na vaterpolo pozvao i Nadana Vidoševića, pa mi se zamalo utopio", izjavio je Mateša.

U tom ironijskom diskursu nazočan je prastari kontinentalni, zagrebački, žabarski san: "potopiti" u vodi Dalmatinca (Nadana Vidoševića) da bi se pokazala superiornost. Metafora utapljanja vezana uz ime političara, i to lijepog, kad dolazi od tuljanolikog ili moržolikog Mateše sirotom predsjedniku NSH mora zazvučati poput psovke.

Matešin medijski skok u vodu ima ljekovito djelovanje na naše kolektivne emocije. Rat je Hrvate udaljio od mora. Politika je postala simbolom prljavštine i sile. Menedžerskih kredita, otetih stanova, zagušljivih soba, sastanaka, pretencioznih "povijesnih" govora, spletki, muških druženja, primitivnih viceva, teniske prašine, ogovaranja.

Voda je simbol kretanja i slobode, čistoće i senzualnosti, majčinske topline i ljubavničkog zanosa. Iz vode izranjaju neodoljive nimfe i paklene sirene. Ona krije tajnu svih tajni o ljudskom prapočelu. Matešina je voda antipod svim jamama, masovnim grobnicama, obrednim ubojstvima, mržnji i zavisti. Voda je, uz to, zaboravljeni hrvatski element oko kojeg se otimaju Slovenci u Piranu i Srbi kod rta Oštro. Nasuprot petljanijskoj i nagodbenjačkoj retorici o Prevlaci koju dnevno slušamo s tzv. najviših mjesta, skok Zlatka Mateše djeluje poput izranjanja bijesnog Neptuna (gospodara mora, također mnogoženca, pobunjenika i osvetnika) iliti Posejdona, koji bi napokon mogao reći povijesno NE Slovencima i Srbima. Ali, u toj podsvijesnoj simboličnoj komunikaciji između Glorijinog čitateljstva i Mateše - premijera, krije se velika zamka. Zlatko Mateša nije skočio ili izronio iz pravog hrvatskog mora jadranskoga, već je poput pravog "dobrog zagrebačkog dečka" skoknuo do bazena "na Savi".

Prefrigani zagorski i komunistički huncut brekao se na Brijunima šaljući poruku imperijalnim ambicijama Italije i talijanaša kako će se pretvoriti u bijesnog Neptuna ako se zapute u NJEGOVO more. Čak je i predsjednik Tuđman za foto-session glasovitom srpskom fotografu Vicanu Vicanoviću izabrao jednu dubrovačku siku. Da je, dakle, kojim slučajem Glorijinog fotografa pozvao na foto-session u Piranski zaljev ili na rt Oštro, premijer Zlatko Mateša postigao bi na razini simboličnog političkog govora znatno više.

A kad je već u pitanju obredno medijsko kupanje kod Prevlake, bilo bi sasvim logično da se na taj čin hitno odluči glavom i bez brade Mate Granić. To je njegova izborna baza. Neka iskoristi svoje ronilačke sposobnosti. Neka pozove reportere CNN-a i neka u podmorju Prevlake ubije kirnju, morskog psa ili morsku mačku. Tada ću njemu i našem predsjedniku konačno povjerovati da nisu i da ne petljaju oko izlaska Srba na hrvatsko more.

Kao i u svakoj bajkolikoj priči tako i u priči o Mateši - vaterpolisti - Posejdonu - Neptunu nedostaje poneki elementi. Kaj se, uostalom, od jednog Žapca i može očekivati. Glorijin novinar negdje pri kraju svoje apologije veli:

Zlatko Mateša je čovjek širokih interesa i omiljena pojava u raznorodnim društvima, jer, kako sam kaže, ima pozitivan odnos prema ljudima i stvarima, nikoga ne mrzi, nitko mu ne ide na živce i ima dovoljno strpljenja za svakoga s kim razgovara. No tim se kvalitetama nikad nije znao okoristiti u smislu vlastita materijalnog probitka.

Novinar, nažalost, ništa ne kaže o tomu ima li njegov junak političku autonomiju, viziju i strategiju. Ne spominje da je bio član SK. A bio je. I, što je najgore, ne pridaje mu neke od bitnih osobina morskih vukova, Neptuna ili Posejdona: mušićavost, nestalnost, avanturizam, kockarsku strast itd. Skočivši naglavce u čistu (doduše, kloriranu) bazensku vodu pri Savi, Zlatko Mateša prekršio je mnoga stegovna pravila vlastite stranke. Zato mu treba skinuti kapu.

Kad se skoku pridodaju i uspjesi koje Mateša ima među ženama, onda Borislav Škegro, Jure Radić i Vladimir Šeks moraju pući od zavisti. I tu se krije veliki rizik Matešinog plivanja: na vrat si je natovario toliko stranačkog i pritajenog jala iskrenih i hinjenih HDZ-ovih demokršćana da mu ne bih bio u koži.