Na slijedećem zasjedanju Sabora zastupnici će glasovati o smjenama predsjednika obaju domova: Stjepana Mesića i Josipa Manolića. Tema je moga osvrta predsjednik nove hrvatske stranke, Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), Stjepan (Stipe) Mesić.

Bit će to izvanredno zanimljiva saborska rasprava u kojoj će na kušnju biti stavljeni gotovo svi odnosi privatnoga i javnoga.

Mnogi zastupnici, koje će tzv. stranačka stega, ali i strah od gubitka položaja natjerati da glasuju za smjenu, dugogodišnji su znanci, čak i prijatelji i politički istomišljenici (i supatnici) Stjepana Mesića.

Mnogi su od njih s njime dijelili karijere političkih prognanika, zatvorenika i disidentskih sanjara, koji su puna tri desetljeća, uz belu ili preferans, čavrljali o rušenju Jugoslavije i stvaranju hrvatske države.

Njima će, bez sumnje, biti mnogo teže nego njemu. Možda će tek jedna osoba svoju ulogu odigrati bez ikakve grižnje savjesti. Riječ je, dakako, o Antunu Vrdoljaku, koji je već odavna Stipu Mesića proglasio političkim mrtvacem i koji je po hrvatskoj provinciji već imao prilike dokazivati što misli o hadezeovskim disidentima i otpadnicima (onako usput: upravo je on tvorac čuvene misli o Josipu Manoliću: "Beskrajno mudri Joža Manolić").

Čim odluka o smjeni Stipe Mesića bude donesena, naš će se junak još jednom, naći na političkome početku, snivajući izborne pobjede, ali, možda, i položaj prvoga predsjednika Republike Hrvatske u 21. stoljeću.

Kakve su šanse da se taj njegov politički san obistini?

U političkom pogledu dr. Franjo Tuđman simbolički je otac meteorske karijere Stipe Mesića. Kao danas sjećam se trenutka kad smo, u negdašnjem Domu predsjedništva HDZ-a na Becićevim stubama, raspravljali o prvome predsjedniku hrvatske Vlade. Bio je 1. ili 2. svibnja 1990. godine.

Predsjednik Tuđman već je odlučio da na to mjesto imenuje Stipu Mesića.

Reda radi priupitao me za mišljenje. Moje je mišljenje u to doba bilo negativno, jer sam smatrao da žustrom, temperamentnom i u javnosti omiljenom kandidatu ne odgovara teški i dosadni činovnički posao, koji traži disciplinaran birokratski rad od deset ili petnaest sati na dan.

Na posebnoj konferenciji za novinare, koja je održana 8. svibnja 1990., predsjednik Tuđman hrvatsku je javnost upoznao s imenom prvoga hrvatskog premijera: Stipe Mesića.

Druga, slična, anegdota vezana je za prijedlog imenovanja hrvatskog predstavnika u Predsjedniitvu SFRJ. Bila je kasna jesen 1990. i tek smo se uselili u Banske dvore. Pri pregrađivanju i uređivanju toga povijesnog obitavališta i sjedišta hrvatske vrhovne vlasti negdašnja poglavarska soba - u kojoj su stolovali ban Josip Jelačić, ali i Ante Pavelić i Vladimir Bakarić - podijeljena je na dva sobička. U jednom je radio Stipe Mesić, a u drugom moja malenkost.

Jedno jutro pozvao me je predsjednik Republike da odlučimo koja bi osoba najbolje odgovarala da bude hrvatski predstavnik u Beogradu, koji je u svibnju 1991. trebao postati posljednjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ.

Ovaj smo put imali potpuno isto mišljenje: neovisno jedan od drugog na papiru smo napisali ime Stipe Mesića. I danas mislim da je to bio dobar izbor. Stipe Mesić tako je po drugi put simbolički ušao u povijest na velika vrata: nakon što je samo tri mjeseca bio prvim predsjednikom hrvatske Vlade, otputovao je u Beograd s implicitnim mandatom da bude posljednjim predsjednikom SFRJ. Tu je ulogu odigrao na zadovoljavajući način. Relativno dobru skicu događaja opisao je u svojoj knjizi Kako smo srušili Jugoslaviju, koja je, prije nekoliko tjedana, opet objavljena pod nešto promijenjenim naslovom - Kako je srušena Jugoslavija.

Boravak Stipe Mesića u Beogradu bolje je od svega pokazao kako Hrvatska mora iz Jugoslavije Slobodana Miloševića, Veljka Kadijevića, pa i Ante Markovića, izaći pošto-poto.

Od kasne jeseni 1990. do ranoga proljeća 1991. godine bivša JNA i režim Slobodana Miloševića vršili su užurbane pripreme za vojni udar, rušenje hrvatske vlasti, uništenje Republike Hrvatske i njeno teritorijalno obogaljenje i osvajanje.

Stipe Mesić je bio disciplinirani i hrabri provoditelj hrvatske državne politike, koja je najvećim dijelom stvarana u Banskim dvorima.

Uz pomoć i podršku Milana Kučana, Bogića Bogićevića i Vasila Tupurkovskog, uspio je, nekoliko puta, spriječiti donošenje odluka Predsjedništva o razoružavanju tzv. vojne diktature.

Iako je sam sebe proglasio šefom bivše države još 20. svibnja, na svoj položaj posljednjeg predsjednika SFRJ imenovan je pod izravnim pritiskom (Poosa, Giannija de Michelisa i Hansa van den Broeka), trojke iz Europske zajednice, na Vidovdan, 28. lipnja 1991. godine.

U kritičkoj analizi njegova ponašanja u Beogradu jednu odluku osobno držim politički apsolutno pogrešnom. Riječ je o jednoglasnoj odluci Predsjedništva SFRJ od 9. lipnja 1991., kojom se vodstvo JNA ovlašćuje da zaustavi nacionalne sukobe u Hrvatskoj.

Ako Sabor na sljedećem zasjedanju izglasa nepovjerenje Stipi Mesiću, taj će trenutak simbolički označiti kraj jedne meteorske stranačke i državničke karijere.

Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman nerado gubi Stipu Mesića, zbog barem dva razloga. Prije svega, jer je svjestan njegove političke karizme i popularnosti. Zbog toga nije želio prihvatiti očitu činjenicu da Stipe Mesić napušta HDZ.

Još 7. travnja 1994., na Klubu zastupnika svoje stranke, izrekao je sumnju da će se Stipe Mesića priključiti Manoliću, zamjerajući Antunu Vrdoljaku izjavu o budućem otpadniku kao političkom mrtvacu:
A spekulacijama u vezi sa Stipom Mesićem pridonio je i Tonči Vrdoljak svojom nesmotrenom i svojevoljnom zamjedbom u Saboru!

Nema sumnje da je ta izjava duboko povrijedila Stipu Mesića (na nedavnom putu u Bruxelles nekoliko se puta vraćao na Vrdoljakovu izjavu kao ključni moment u svojoj odluci da napusti HDZ), kao što je očito da Antun Vrdoljak od prvoga trenutka želi od Predsjednika udaljiti sve ljude koji mu smetaju da sam bude drugi čovjek.

Drugi razlog što dr. Tuđman žali zbog gubitka Stipe Mesića sasvim je osoban. Njih dvojica bili su prijatelji. Dovoljno je pogledati poznatu foto-monografiju Tuđman pa da se osjeti bliskost i prijateljstvo. Prva obiteljska ljetovanja i druženja provodili su zajedno. Različiti po dobi, mentalitetu, obrazovanju i ambicijama, Stipe Mesić i Franjo Tuđman gotovo su se idealno dopunjavali. Moglo bi se čak reći kako je njihov odnos bio sasvim nalik na odnos Josipa Broza Tita i Ive Lole Ribara ili mladog Mike Tripala. To znači da su odnosi moći i senioriteta bili jasno naznačeni na strani gazde, ali i to da je postojala simetrija simpatije i prijateljstva.

Vratimo se ipak političkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Stipe Mesića.

Vrativši se iz Beograda, ovjenčan slavom i javnim štovanjem, te zaštićen prijateljstvom i naklonošću predsjednika Republike, Stipe Mesić trebao je mjesto, a sva su bila zauzeta.

Dio njegova nezadovoljstva i frustracija vezan je za tradicionalne nesporazume i sukobe s osječkim hadezeovskim lobijem na čijem čelu je Branimir Glavaš.

U dobro organiziranoj kampanji protiv njega, Stipe Mesić nije dobio očekivanu stranačku, ali ni očekivanu prijateljsku i predsjedničku zaštitu dr. Franje Tuđmana. Njegovo disidentstvo i bijeg iz partije bili su, dakle, neizbježni.

Ukratko, prvi predsjednik Vlade i posljednji predsjednik bivše Jugoslavije još se jedanput nalazi na političkom početku, jer je nedavno izabran za prvoga predsjednika HND-a.

Prva prepreka novom meteorskom uspjehu može se naći u europskoj političkoj povijesti i iskustvu, koji kazuju da stranke-disidenti (iz matičnih stranaka) nisu pokazivale pobjednički mentalitet.

Druga je prepreka uspjehu ideologijske i tehnologijske naravi. Odlučivši se za koncepciju nadideologijske, narodnjačke stranke ili stranke- pokreta, HND ulazi u izravni kline ne samo s HDZ-om nego i s HNS- om, HSS-om, pa i sa socijalnim segmentom HSLS-a. Na političkom tržištu, koje ne počiva na čvrstoj i definiranoj socijalnoj ili klasnoj strukturi i koje ne poznaje instituciju obiteljske i osobne stranačke lojalnosti, takav oblik političke ponude i konkurencije vezan je za velike rizike, te, kao po pravilu, vodi u strategiju negativne i demonske (o drugima) političke retorike.

Iako su vladajuća stranka i njeno vodstvo već danas prikupili zavidno negativno audoredno i političko nasljeđe, za Stipu Mesića i njegovu stranku javit će se ozbiljan problem kako da demonizira i kritizira politiku i vodstvo HDZ-a, a istodobno sebe i svoje članstvo amnestira, vodeći računa da im je HDZ pune tri godine bio otac i majka.

Napokon, već je na početku vodstvo nove stranke dopustilo pojavu sumnje u vjerodostojnost svoga stranačkog i političkog projekta, jer je desetak navodnih potencijalnih osnivača HND-a zanijekalo svoju ulogu u tom projektu!

Šezdesetogodišnji Stipe Mesić (rođen je pred samu ponoć, 24. prosinca 1934. godine u Slavonskoj Orahovici) pripada uskome krugu političara za koje se mora kazati da imaju latentni potencijal državnika, što u našem slučaju znači kandidaturu za predsjednika Republike, u krajnjoj liniji, početkom idućeg stoljeća.

U Mesićevu je životopisu mnoštvo događaja koji omogućavaju uspješnu dramatizaciju, koja je, kad-tad, nužna pri gradnji političke karijere.

Gimnaziju je završio u Slavonskoj Požegi, a na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1960. Obiteljskim podrijetlom i vrijednosnom orijentacijom (antifašističkom i socijalističkom) bio je predodređen za uspješnu političku karijeru.

Nakon fakulteta pripravnički staž završio je u Slavonskoj Orahovici i u kotarskom pravobranilaštvu u Našicama.

Odsluživši vojsku, položio je pravosudni ispit, te je kratko vrijeme radio kao općinski sudac.

Već 1964. došao je u Zagreb i postao direktor općeg sektora poduzeća Univerzal. Logikom stvari, bio je član Saveza komunista, ali nikada nije imao status provjerenog i pouzdanog kadra.

Prijatelji su mu 1966. prikupili potpise i suprotstavili ga na listi građana dvojici kandidata Socijalističkog saveza i partijskog komiteta. Bio je izabran. Kao mlad i perspektivan kadar, tako je postao saborskim zastupnikom, ali i predsjednikom općine u Orahovici.

Na krilima tzv. društvene i privredne reforme iz 1965./66., pokušao je u Orahovici osnovati prvu privatnu tvornicu, ali je zamalo ostvarena ideja propala, jer ga je sam Josip Broz negdje u Srbiji prozvao i optužio za "pokušaj restauracije kapitalizma".

Sedamdesetih godina djeluje u okviru Matice hrvatske, podržava tzv. masovni pokret i zbog svoje političke aktivnosti biva osuđen za djela neprijateljske propagande po članku 118. Krivičnoga zakona. Suđenje je trajalo tri dana i na njemu je saslušano 55 svjedoka, od kojih je 50 svjedočilo njemu u korist, dok ga je tek pet, kako je rekao u jednom intervjuu, "...naručenih svjedoka i pokvarenjaka teretilo".

U sudskim procesima, koji su trajali sve od 1971. do 1975. i u kojima mu je prvostepena kazna od dvije godine i dva mjeseca na Vrhovnom sudu SRH smanjena na godinu dana, branio se sa slobode, a na odsluženje zatvorske kazne u Staru Gradišku osobnim ga je automobilom odvezao prijatelj, odvjetnik Slobodan Budak.

U zatvoru je robijao s mnogim danas politički važnim ljudima, kao što su Vlado Gotovac, dr. Marko Veselica, Petar Šale i dr. Upravo zbog toga mnogim stegovnicima iz HDZ-a i neće biti tako lako podići ruku za smjenu Stipe Mesića.

U trenutku kad je bio izabran za predsjednika hrvatske Vlade, na pitanje novinara: Hoće li novi hrvatski premijer tražiti reviziju svog sudskog procesa?, odgovorio je:
Meni je najveća satisfakcija to da svi oni koji su sudjelovali u mom procesu imaju ogledalo u svom stanu i da oni moraju svaki dan gledati svoje face - koja je to grozota! (Start, 26. svibnja 1994.)

Nešto slično možda će reći i nakon sljedećega zasjedanja Sabora o ljudima koji budu glasovali za njegovu smjenu.