Da je, kojim slučajem, rođen i pola stoljeća prije, a rođen je 15. rujna 1953. u Baškoj Vodi, dr.Jure Radić, predstojnik Ureda predsjednika Republike, sveučilišni profesor, bivši ministar i još više bivši ministrant, te brižni otac petero djece, bio bi predodređen za vodeće položaje. Dobre su mu vile, pri rođenju, podarile orijaški stas, tjelesnu snagu i blagu narav, a sve su te vrline, po istraživanjima E.B. Godwina, iz 1915.godine, izvrsne preporuke pri izboru vođa.

Spomenuti istraživač kaže da su direktori željezničkih tvrtki viši od dekana, a dekani od kolega profesora. Iako se vremena i prilike mijenjaju, visoki rejting, primjerice, Ivice Mudrinića, Ive Sanadera ili Jure Radića svjedoči kako i danas postoji veza između visine i položaja. U jednome sam prijašnjem eseju dr.Juru Radića nazvao vidovnjakom, kojemu se Hrvatska svakoga dana ukazuje kao idealizirana Djevica ili Gospa iz metaforičkoga Međugorja ili pak iz mladenačke mašte. Za njega je hrvatska stvarnost - vojna, diplomatska, gospodarska - otjelovljena u bezgrješnoj mladoj dami, okruženoj podmuklim i opasnim pohotnicima i urotnicima svih vrsta: farizejima, književnicima, liberalima, intelektualcima.

Na tu metaforu upućuje već i sama pojava našega junaka: impozantnog, gotovo gorostasnog, Izaslanika, čija svaka misao, gesta i osmijeh kao da hoće kazati: Don't worry, be happy! Bez obzira na to govori li na kakvu lokalnome sijelu Hadezea, kao Izaslanik Predsjednikov na jednome od mnogobrojnih i svakovrsnih pokroviteljstava ili kao aktivist - masovik, dr. Jure Radić uvijek zrači istim, dobrodušnim, simpatičnim, djetinjastim i pomalo površnim optimizmom.

Pjevnom, sakralnom i teatralnom retorikom, koja sudionika neodoljivo podsjeća na prigodne svećeničke propovijedi, pune nepretencioznoga prosvjetiteljskog truda, stvarne ili glumljene dobrote i pobožnosti, on u svakoj situaciji nalazi neki nov, skriven, zdravom razumu i priprostom puku - ali i zluradim farizejima - nedokučiv razlog bezbrižnosti i optimizma.

U tome pogledu njegov javni diskurs na izvanredan način obogaćuje pluralističko i stilsko šarenilo hrvatskoga postkomunističkoga govorništva.

Koju vrlinu dr.Jure Radića, sadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Republike, najviše cijenite?
Dobrota	3,5%
Naočitost i gospodstvo	6,4%
Obrazovanje i načitanost	20,1%
Lukavost i diplomatičnost	10,1%
Vjernost i pouzdanost	12,9%
Poštenje, skromnost i nepotkupljivost	6,7%
Govornička vještina	6,1%
Duhovitost i šarm	4,2%
Odlučnost i hrabrost	4,0%
Ni jedna	8,45%
Ne želim odgovoriti	9,0%
Ne znam	8,6%

Tablice stranačke i javne popularnosti ljudi koji slijede taj tip profesionalne orijentacije svjedoče kako se retorika tipa "Tiha voda brege dere" itekako isplati. Kako se to može objasniti? Nasuprot raspučinovskoj razuzdanosti Šime Đodana, histeričnoj zadrtosti i sitničavosti Vladimira Šeksa, razornoj kritičnosti i vještini Vlade Gotovca, prijetećem i mračnom historicizmu Vice Vukojevića ili rasističkom gangaškom anegdotalizmu Antuna Vrdoljaka - koji su sve do jučer izazivali ekstatična i razjarena raspoloženja mnoštva - danas običan puk traži smiraj za dušu i srce u utihnini (kako bi rekao Predsjednik) propovjedništva Jure Radića, Mate Granića, Adalberta Rebića ili Ivice Mudrinića.

Njihov izraz lica, ton i sadržaj onoga što izriču lišeni su povišenih tonova, agresije i nesnošljivosti koju hiperpolemička ratna i patriotska retorika donosi, te mirišu na spokoj i veseli ugođaj svećanih nedjeljnih ili čak božićnih misa našega ranoga djetinjstva.

Ratne strahote, grmljavina topova i jauci nesretnika izvrgli su ruglu retoriku lažnoga trijumfalizma, kabinetskoga junačenja i volovskih bratimljenja. U tom grmu leži privlačnost, tajna uspjeha, ali i sva ograničenja mirotvorne ili demokršćanske retorike Jure Radića.

Njegov nas politički jezik, barem neke među nama, podsjeća na čari djetinjstva, ugođaje proštenja i derneka, miris kuhanoga vina, na ispovijedi i propovijedi u jednome vremenu u kojem je i sam Svemogući bio proglašavan opijumom za narod. Teorijski promatran ili slušan kroz obrasce modernoga političkoga govora - prilagođenog senzibilitetu televizijskog publikuma, dramaturgiji reklama Coca-cole i surovim zakonima show businessa - osjećajno sustegnuti, utišani, kanonizirani, bogobojazni i prigodničarski govor djeluje pomalo off. Taj utješiteljski svjetovni pastoralni govor pomno i sa štovanjem, međutim, slušaju svi oni kojima su se odavna navrh glave popele loše vijesti i glasonoše: prognanici, umirovljenici, domačice, stari i bolesni.

Oni, pak, koji su neusporedivo osjetljiviji na poruke Coca-cole i zvuk Michaela Jacksona, ionako se nalaze u rovovima.

Prikaz portreta dr. Jure Radića počeo sam osvrtom na njegov govornički stil, jer je on po tome stilu prepoznatljiv i na stanovit način izniman. A ne valja zanemariti ni glasovitu Buffonovu tvrdnju: Stil je čovjek!

To bi, dakako, sugeriralo kako je Predstojnik spokojna, staložena, pa i plemenita osoba, kojoj su mir i dobro Drugoga - bližnjeg, nesretnika i namjernika - preči od vlastite koristi. Osobno sam sklon takvu sudu, iako je govorništvo Jure Radića svojevrsni plagijat, jer je naučeno u ranome djetinjstvu u ministrantskoj i samostanskoj fazi, koja je trajala od šeste godine sve do okončanja gimnazijskoga školovanja u Makarskoj.

Radić je dijete siromašne i religiozne obitelji. Njegov je djed bio pomorac, koji je, sa još 37 mornara, stradao u brodu "Daksa" u jednoj od najvećih havarija svojega doba. Otac mu je zarađivao kruh od sedam kora na lokalnim brodskim linijama između Brača i Hvara. Kad se "svukao", radio je na održavanju lokalnoga nogometnog igrališta i u komunalnome poduzeću u Baškoj Vodi kao fizički radnik. Stričevi Jure i Nikola bili su pak svećenici. Današnji je predstojnik stekao veliku povlasticu kod župnika fra Anđelka Šimića, tj. da za mise, kao šestogodišnjak, čita poslanice. Po osobnome priznanju, to mu je rano govorničko (čitačko) iskustvo razbilo kompleks pojavljivanja pred mnoštvom te odredilo melodiju i stil njegova govorenja.

Odgojen je u strogome kršćanskom okruženju. Najveće je štovanje očuvao prema pokojnoj babi Mili, koja je, kao udovica, doživjela duboku starost i o čijem se životu sprema napisati roman ili barem životopisni spomen, jer drži da su njeni geni preneseni na strica Juru i na njega sama.

Ako zasluge za govorničko umijeće pripišemo fra Anđelku Šimiću, zasluge za životne nazore i filozofiju moramo pripisati njegovu stricu dr.Juri Radiću. Imao sam sreću i osobno poznavati fra Juru Radića, strica po kojem je dobio ime i od kojeg je naučio štovati Boga, Crkvu, Domovinu, ali i Znanost i Prirodu.

Njegov stric nije bio samo znanstvenik-botaničar i svećenik nego i svojevrsni misionar.

Boga nije tražio samo u ljudima kojima je bio pastir, nego, poput sv.Franje Asiškoga, i u travkama, stablima, školjkama i uopće životinjama. Punih je osam godina, od petoga osnovne do kraja gimnazije, mali i tek odrasli Jure Radić jr. proveo sa stricem, na onaj isti dirljivi način koji je Krsto Papić ovjekovječio stvorivši svoga filmskoga junaka po scenariju Ivana Aralice (kako je igra sudbine spojila Aralicu i Radića, možda će zajednički napraviti novi film slične tematike, ali s happy-endom!).

Svaki je slobodni trenutak provodio sa stricem: u samostanu, na vrletima i u vrtačama Biokova, na tzv. biskupskoj plaži u Makarskoj, na moru ili u Muzeju školjaka. Kad je postao studentom, opet je ljetni raspust provodio u samostanu i Muzeju, koji su mu osiguravali novac za studij.

Stric ga je naučio toleranciji i strpljenju, ali i načinu na koji se, ako su posrijedi viši ciljevi, i sa samim crvenim vragom može uspješno surađivati. Kao nesumnjivi organizacijski i botanički genij, njegov je stric, uspješno surađujući s prosvijećenim dijelom tadašnje komunističke vlasti u Makarskoj i Hrvatskoj, uspio stvoriti grandiozni životni projekt: Muzej školjaka i Institut Planina i more u Makarskoj. Njegovo današnje odobravanje pregovora s crnim vragom, tj. Miloševićem, počiva, koncepcijski, na spomenutoj životnoj mudrosti koju je naučio od strica.

Utjecajem strica može se objasniti ne samo njegov demokršćanski govornički stil nego i aktivistički eros studenta i nastavnika Jure Radića: rukovodeći položaj u fakultetskoj i sveučilišnoj studentskoj organizaciji, pa i Orden rada koji je dobio od komunista. Aktivistička strast s kojom je obavljao dužnost predsjednika Socijalističkoga saveza studenata bila je toliko primjetna da su ga mnoge kolege smatrale "gorljivim komunistom i šuvarovcem" (njegov je stric uspješno surađivao sa Stipom Šuvarom). Mit o njegovu navodnome boljševizmu i režimstvu zavarao je, po svemu sudeći, čak i prof.dr.Ivu Banca, koji u jednoj pitijskoj rečenici sugerira kako je Predstojnik, zapravo, bio funkcionar SK. Da sam Jugoslaven, ne bi mi se (dr.Franjo Tuđman) osamdesetih godina udvarao i slao svoja djela na čitanje, piše Banac. Slao bi ih Juri Radiću da ih recenzira za potrebe partijske organizacije Građevinskog fakulteta. (Globus, 5. studenoga 1993.)

Podijeljenost ličnosti i lojalnosti dr. Jure Radića između svjetovnoga i religijskog, između Partije-Države i Crkve, određuje čitav njegov život i svijest.

I sam izbor mostogradnje i mostova kao profesije s tim je povezan. Usporedo je studirao teologiju i tehniku; paralelno je štovao Crkvu i Državu (uz članstvo u SSO-u bio je tajnik Vijeća za mlade Biskupske konferencije SFRJ). U tome je razdoblju, po vlastitome priznanju, bio vrlo gorljiv vjernik: Dok sam bio student, ranjenoga Isusa nosio sam javno po trgu! Uz Građevinski fakultet uredno je odslušao čak dva teološka studija: tri godine laičke teologije na Kaptolu i tri godine više škole u Palmotićevoj.

Drugi je dio naravi i ličnosti dr. Jure Radića povezan, uglavnom, s mostogradnjom i samim mostom kao metaforom. Potreba da uvijek nešto povezuje i premošćuje, da istodobno bude na više obala i položaja, može se pripisati i toj profesionalnoj deluziji.

I na tome je području morao imati Velikoga učitelja i Vođu. Našao ga je u prof.dr.Kruni Tonkoviću, za kojeg će kazati: U životu sam imao nekoliko velikih učitelja, jedan je od njih moj predhodnik na katedri, najveći graditelj u hrvatskoj povijesti, prof.Kruno Tonković. (Slobodna Dalmacija, 21. listopada 1992.)

Mostovi su opsesija, ali i podsvjesno rješenje problema podijeljene ličnosti dr.Jure Radića. Predstojnika, zapravo, možemo zamisliti kao veliki pontonski most što privremeno povezuje ljude i institucije koje je katkada potrebno, ali i teško, povezati.

Trenutno vrši dvije važne pontonske zadaće: zadužen je za komunikaciju između Kaptola i Dvora, te između Trga hrvatskih velikana (tj. vrha HDZ- a) i samoga Velikana. Kako u načelu ljudi ne vole pontonske mostove, jer simboliziraju površnost, nuždu i improvizaciju, tako i dr.Jure Radić sreće mnoga iskušenja. Oni koji preko njega "hodaju", ili žele doći do Predsjednika, doživljavaju ga više kao prepreku nego kao most.

Kaptol, posebice njegov poglavar, vjerojatno misli da mu je pravi partner poglavar Dvora, a ne njegov izaslanik itd. Uz to, dugotrajne razlike Gradeca i Kaptola glede bosanske politike i drugih stvari proizvode u samome Radiću kompleks podijeljene lojalnosti. Nevolje mu stvaraju i pokušaji dnevnoga premošćivanja vrha Države i Stranke. Ne toliko jer Stranka nije postala samo onim što je on strasno želio - strankom demokršćana - nego i zbog ljubomore stranačkih kolega kojima je oduzeo položaje.

Vrijeme je da štogod kažem i o onome što najviše golica javnu znatiželju: o njegovoj predstojničkoj ulogi.

Nasljeđujući na tome mjestu prvoga i doista sposobnoga predstojnika menedžera inž. Hrvoja Šarinića - koji se, uglavnom, brinuo o materiji Banskih i Predsjedničkih dvora, njihovoj adaptaciji, kompjuterizaciji, kadrovizaciji, organizaciji - Jure Radić odlučio je u Dvore useliti dobri, božanski i bogobojazni duh! Duh demokršćana. To će reći: smirenost, strpljenje, snošljivost, obiteljsko ozračje, veselje, vjeru i povjerenje. Ali i bezgraničnu pokornost logici hijerarhije, te štovanje vrhovnoga poglavara, predsjednika Republike.

Diskretno i nenametljivo, Predsjednički su dvori tako pretvarani - u duhovnome smislu - u svojevrsni svjetovni samostan. Tu nema poviienih tonova. Ne viče se i ne psuje. Ne puši se i ne pijančuje. Namjernik iz bijeloga svijeta cinično će kazati kako u Dvorima-samostanu nema, doduše, pretjerane razbarušene kreativnosti, ali će morati priznati kako nema ni farizejskoga cinizma i opakoga skepticizma.

U Dvore lakše prodiru lijepe i dobre vijesti i vjestonoše od onih tmurnih i grizodušnih. Teklići dobrih, srcu i uhu ugodnih, vijesti časte se medom, ali se ni onima rijetkima koji se usude donijeti zlu vijest ne nudi otrov nego samo pelin i prijekor.

Zna se red i hijerarhija. Ali se svaki stanovnik toga samostana duboko štuje, pa i voli. I sam relikvijski dekor Dvora neodoljivo podsjeća na hram: na zidovima su slike starih majstora, na policama relikvije koje svjedoče o dobroti posjetitelja - koji kadšto poklone neki materijalni znamen o svojeme posjetu - te podsjetnici o zavičaju: pokoja morska školjka, uho svetoga Petra, preslica, pjesmarica Starca Milovana (Andrije Kačića Miošića)...

Ideal Predsjedničkih dvora (a i sam pojam dvori, po javnome priznanju, izmislio je Radić, po analogiji s Kneževim dvorom u Dubrovniku, Banskim dvorima i Nadbiskupskim dvorima), za Radića je slika skladne i vesele obitelji.

Kad sam ga priupitao koju od svojih uloga na Dvoru vidi kao najvažniju, kazao je: Da u Dvore unesem duh veselja i ljubavi! I sam politički diskurs koji se proizvodi u toj samostanskoj atmosferi pun je biblijskih anegdota, svetačkih pouka, vjerskih metafora. Iz te i takve radionice izašla je, uostalom, sintagma i projekt hrvatskih čuda, te jednako originalni napad na hrvatske intelektualce dezertere jude ili farizeje iz perspektive Evanđelja.

Da ne bi bilo zabune, sam govor dr.Franje Tuđmana na 2. općem saboru nije pisao naš junak; analiza sadržaja lako upućuje na stil samog Predsjednika te, vjerojatno, na suradnju književnika Ivana Aralice. U svijesti je dr.Jure Radića predsjednik Republike svojevrsna svjetovna inačica pokojnoga strica: svjetovni pastir i bespogovorni ćudoredni, ali i voljeni, autoritet.

Imaju stoga krivo oni koji misle da se on Predsjedniku "ne usudi suprotstaviti". Kao što je nekoć davno pravo na prigovor stricu gradio na povlastici familijarnosti i ljubavi, tako i pravo na prigovor Ocu Domovine gradi na dobroti, povjerenju, bespogovornoj lojalnosti i svekolikoj fascinaciji Njegovom ličnošću i djelom.

Dakako, duhovno ozračje Predsjedničkih dvora, koje strpljivo širi (upravo se gradi i novo krilo) dr. Jure Radić, bitno odudara od okruženja koje simbolizira, tj. od same hrvatske stvarnosti. Pred sobom uvijek može naći ćudorednu utjehu u obliku retoričkoga upita: Kad su uopće i gdje hramovi iskazivali arhitektonski i duhovni prosjek svoje sredine? Nikada i nigdje! Taj je odgovor mogući intelektualni i moralni alibi i za drugo novopridošlo osoblje i časništvo Predsjedničkih dvora, koje je, kao mačka mlade, dovlačio iz ureda u kojima je prije boravio, posebice iz Ministarstva znanosti.

Usto, sve veći broj liječnika i inženjera u Dvorima ovako objašnjava: Mislim da je medicinski i inženjerski pristup pri izgradnji svega, pa i države, mnogo realniji i zgodniji nego pristup čistih humanista!

Imenovanje dr. Jure Radića za drugu najvažniju osobu stranke (HDZa) nametnulo mu je prva ozbiljnija iskušenja. Stranački je aktivizam, naime, nezamisliv bez stanovitoga stupnja polemičnosti i agresije prema drugim strankama.

Već na jednome od prvih izleta u provinciju dobro je iskusio to iskušenje kad je javno kazao kako lopova ima više u drugim strankama nego u HDZu. Napravio je tom tvrdnjom prvi ozbiljniji antidemokršćanski retorički presedan, jer je prvi bacio kamen na druge i jer - bez iznošenja ikakvih argumenata - balvane zastrašujućega kriminala, korupcije, nepotizma i zla koji izjedaju stranku na vlasti i državu nije vidio u svojim očima, nego je, protivno samome Isusu, za trunčicu u oku optuživao druge!

Za mene osobno bio je to sitan, ali važan i tužan znak da se drugomu po veličini (ili visini) političaru iz podbiokovskoga kraja (prvi je Bernardo Jurlina) ne može baš sve vjerovati na riječ.

Na kraju mi ostaje da odgovorim na pitanje: nalazi li se pravi i dobri čovjek Jure Radić na pravome mjestu? Moj će ga odgovor jamačno ražalostiti, jer glasi: Ni govora!

Naime, da je Hrvatska u miru i blagostanju i da su njeni partneri dobri i simpatični ljudi, tipa samoga Jure Radića, odgovor bi bio apsolutno pozitivan. Nažalost, pregovarački partneri i neprijatelji Hrvatske već su nekoliko godina ratni zločinci i zlikovci najgore vrste: Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i mnogi drugi. Politička filozofija iz koje na njih gleda dr.Jure Radić djeluje krajnje bezizgledno kada su oni posrijedi.

Kad sam ga nedavno priupitao, pripremajući se za pisanje ovoga njegova portreta, kako može objasniti svoje prilično naivno uvjerenje, izneseno u jednom prijašnjem intervjuu, da se i sa Slobodanom Miloševićem može "ljudski razgovarati i dogovoriti", njegov me odgovor ne samo zabrinuo nego i potpuno prestravio. Umjesto izravnog odgovora, on je, naime, u pomoć prizvao neke tvrdnje mudroga kršćanskoga teologa dr.Tomislava Šagi-Bunića, koji je, navodno, dokazao kako, po novim crkvenim gledanjima, loš čovjek nije više onaj koji, uz poneku dobru odliku, ima mnoštvo groznih opačina, nego je dobar čovjek svaki onaj koji, pokraj svih groznih opačina, ima barem jednu dobru osobinu!

Primjenjujući to neobično pravilo na Slobodana Miloševića, on je zaključio kako on ima barem jednu dobru značajku: spreman je na pregovore kada se god Hrvatska vojska nađe pred kakvim vojnim uspjehom. I to je Radićevo zapažanje doista točno. Zastrašujuće je njegovo političko uvjerenje da se s dotičnom osobom može "kršćanski" ne samo razgovarati nego da se ona može i preobratiti.

Koliko poznajem njegova strica, takvoj ga naivnosti ipak nije on mogao naučiti. Ona je doista izvorna, predstojnikova.