Posljednji su dani mjeseca svibnja ljeta gospodnjeg 1995. u politički i javni život Hrvatske donijeli veliku radost i živost - slavljenje Dana državnosti.
Nekom Parižanu, Londoncu ili čak Ljubljančaninu ta proslava može izgledati kao zastarjeli i kičasti reinkarnacijski ritual minule jugokomunističke epohe u kojem je promijenjen samo glavni protagonist. Umjesto Josipa Broza niz glavnih uloga - predsjednika Republike, maršala-vrhovnika, akademika, doktora znanosti, povjesničara, vojskovođe, ali i običnog pučanina - ovog je puta sebi dodijelio jedan drugi Zagorec, doktor Franjo Tuđman.
Umišljenim i egoističnim Europljanima (koji u našim očima vide i preziru svaki prašak "nacionalizma", dok u svojim očima slave brvna "patriotizma") može hrvatski scenarij proslave Dana državnosti izgledati kao zastarjeli plemenski balkanski ritual inicijacije novog Zlatnog teleta (nacije i državnosti) i novog kulta ličnosti (Franje Tuđmana), ali je većina hrvatskog naroda istinski uživala u obnovi civilizacije obljetnica i aplauza: vojnih parada, mimohoda, slavljenja države i poretka, ali i genijalnosti Vrhovnika (maršala) i Predsjednika. Nedostajala je samo famozna štafeta, ali ovo je tek "prva petoljetka". Hrvatska vojna parada upriličena je na umjetnom jezeru Jarunu u Zagrebu, unoseći time bitnu žanrovsku inovaciju u scenarij sličnih predstava: kaptirana savska voda uspješno je odglumila Jadransko more po kojem su plovile amfibije i iz kojeg je "nenadano" izronila jedna prava pravcata podmornica, doduše džepna. Ambijent umjetnog jezera omogućio je istodobno defile triju rodova Hrvatske vojske - mornarice, kopnenih snaga i zrakoplovstva.
Pojava dalekometnih raketa (doduše prototipova) koje mogu gađati Beograd izazvala je delirijum oduševljenja velikog "podrumskog" mnoštva, koje je pune četiri godine živjelo sa sviješću o vojnoj superiornosti srpske armade.
Dan državnosti ili neovisnosti (u SAD) nigdje u svijetu nije dan za cinične intelektualce lakanovske, kantovske ili marksističke orijentacije, a nije to ni dan za čitatelje Mladine i Feral Tribuna. Kao što jedna od velikih zvijezda američke popfilozofije Allan Bloom tvrdi da je demokracija pristojni mediokritet, tako bih i ja mogao kazati da je državnost danas u Hrvatskoj fascinantna igračka za odrasle. Slavljenje dana državnosti sliči tako na obiteljski odlazak u nacionalni Disneyland u kojem se za svakog mora naći ponešto; u kojem je kič sastavni dio pravila igre.
Tamo mora biti i glavna zvijezda spektakla, neka vrsta Mickey Mousa. U hrvatskom slučaju tu tešku i nezahvalnu ulogu na sebe je samoprijegorno preuzeo dr. Franjo Tuđman. Puna dva dana, od jutra do večeri, on je svaka dva sata bio u nekoj novoj predstavi, ulozi i kostimu. Čas je bio ozbiljni državni poglavar koji uz zvuke himne polaže vijenac na tzv. Oltar domovine (radi se o srednjovjekovnom burgu Medvedgradu koji je proglašen nekom vrstom hrvatskog Arlingtona ili Avale). Nakon toga se pojavio u Saboru da pred novom političkom i duhovnom aristokracijom, kardinalom, nuncijem i diplomatskim korom pročita svoju poslanicu (koja se prema strogom parlamentarnom protokolu uzima na znanje bez prava pogovora, diskusije i glasovanja). Isto se društvo nakon toga fizički preselilo pred Predsjedničke dvore (negdašnja Titova Vila Zagorje) da bi prisustvovalo ritualu inicijacije novih admirala, generala i domovinskih junaka. Završni čin te četveročinke bila je već spomenuta vojna parada na kojoj je Franjo Tuđman dva sata salutirao u novoj uniformi tzv. vrhovnika (maršala ili generalisimusa), da bi se nepunih pet minuta po okončanju mimohoda pojavio u građanskom odijelu i sa svojom se brojnom svitom pridružio mnoštvu u pjesmi i kotlovini.
Mnogo je pametnih ljudi odavno pripravilo oštra pera, namrštilo mudra čela i upreglo sirove strasti da u hrvatskoj i inozemnoj javnosti napiše kritičke fenomenološke eseje o Tuđmanovoj "glumi" i latinoameričkom ili filipinskom sindromu koji ne-daj-bože prijete Hrvatskoj. Moj će pristup stoga biti nešto drugačiji - intimniji i pozitivniji. Pokušat ću razmišljati o ljudskoj sudbini i prirodi hrvatskog Predsjednika, o načinu njegova razmišljanja o svrsi održavanja te i sličnih mamut predstava prepunih uniformi, cvijeća, pečenih volova, živih konja, sinjskih alkara i senjskih uskoka, mađioničara, raspjevane djece, razdraganih skojevaca u poznim godinama, kardinala, nuncija, znanih i neznanih junaka, titula, ordenja (navodno je oko 300 000 Hrvata dobilo neko ratno ili mirnodopsko priznanje) i balova. Dakle, gotovo nadrealističnom političkom i pučkom teatru koji doista ima jednu nezgodnu posljedicu: preludij je za obnovu kulta ličnosti i represivne civilizacije aplauza.
| Koji predsjednikov nedostatak najčešće uočavate? | |
| Namrgođenost | 27,3% |
| Sklonost bogaćenju i luksuzu | 14,3% |
| Neljubaznost u ophođenju | 11,2% |
| Bahatost (gleda ljude s visoka) | 9,3% |
| Samoljubivost (Pravi se važan) | 9,0% |
| Neduhovitost | 8,8% |
| Ne znam | 8,4% |
| Eksplozivnost | 6,0% |
| Nijedan | 2,8% |
| Netolerantnost prema mišljenju drugih | 2,4% |
| Ne želim odgovoriti | 0,5% |
| Koju vrlinu predsjednika Republike najviše cijenite? | |
| Lukavost i diplomatičnost | 20,3% |
| Naobraženost | 18,2% |
| Odlučnost i hladnokrvnost | 10,8% |
| Govorničko umijeće | 10,6% |
| Nijednu | 9,5% |
| Naočitost i gospodstvo | 7,2% |
| Ne znam | 6,6% |
| Poštenje | 4,7% |
| Vjernost i pouzdanost prema suradnicima | 4,68% |
| Dobrotu | 3,5% |
| Duhovitost | 3,0% |
| Ne želim odgovoriti | 1,0% |
Razlog za moje odstupanje od pravila formalne pozitivističke političke analize - koja uporno koristi ideologijske etikete pri procjenjivanju ličnosti Franje Tuđmana (etikete koje mu dodjeljuju zapadni novinari nisu baš laskave: diktator, stari komunistički prepredenjak, krvnikov šegrt, pronacistički vladar, despot, antisemit, anticionist, poganin, nacionalistički vođa, tvrdorukaš, populistički lider, progonitelj slobode, itd.) - je moje iskreno uvjerenje kako je najbolji put za upoznavanje Tuđmanove ideologije i politike onaj koji polazi od upoznavanja njegove ljudske prirode.
A idealan povod za razmišljanje o Tuđmanovoj ljudskoj prirodi je odluka Sabora Republike Hrvatske da mu odjednom dodijeli čak devet najviših državnih ordena. Tako velika količina ordenja dodijeljena u tako kratkom vremenu čini - nema nikakve sumnje - hrvatskog predsjednika najodlikovanijim čovjekom po jedinici vremena u svjetskoj povijesti! Pitanje je, dakle: Zašto je hrvatski predsjednik pristao na odluku zbog koje će postati predmetom ismijavanja najvećeg dijela liberalne hrvatske i zapadne javnosti?
Da bih odgovorio na to pitanje, navest ću o kakvim se odlikovanjima i kakvom obrazloženju radi.
Dakle, dana 30. svibnja 1995. hrvatski je Sabor usvojio posebnu odluku kojom se hrvatski predsjednik odlikuje s devet (brojem: 9) najviših odlikovanja koje dodjeljuje Republika Hrvatska: (1) Velered kralja Tomislava s lentom i velikom Danicom (za najviše zasluge za ostvarenje suvereniteta hrvatske države i za promicanje njenog položaja i ugleda u svijetu), (2) Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom (za razvoj hrvatske vojne teorije i strategije, te za stvaranje vojske), (3) Redom kneza Domagoja s ogrlicom (za veliko junaštvo na bojnom polju), (4) Redom Ante Starčevića (za doprinos razvoju hrvatske državne misli), (5) Redom Stjepana Radića (za zasluge u borbi za nacionalna i socijalna prava), (6) Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića (za izuzetne znanstvene doprinose), (7) Redom hrvatskog trolista (za ratne zasluge), (8) Spomenicom domovinskog rata i (9) Spomenicom domovinske zahvalnosti (za peto-godišnje vođenje hrvatske države).
Nema nikakve sumnje da se negdašnji zagorski susjed i veliki uzor hrvatskog predsjednika (kojeg od milja zove Hulja svih hulja i kojim je bio u toj mjeri fasciniran da se oženio i dobio starijeg sina na dan njegova rođenja) Josip Broz Tito od silne zavisti okreće u grobu: za svega jedan počasni doktorat (vojnih) znanosti, tri ordena narodnog heroja i pokoji lovački (rogovski) trofej on je uludo utrošio punih pedeset godina.
Iako i danas neki Hrvati (pa i pisac ovih redova) smatraju Tita jedinim imperijalnim hrvatskim vladarom - jer je pola stoljeća Srbe držao u stanju podaničke pokornosti, prisilivši ih na slijepo obožavanje njega, Kralja petokrake - drugi ga odavno proglašavaju ratnim zločincem i žele mu posmrtno suditi.
U svakom slučaju, nihilistička detronizacija maršala Tita (pod pritiskom tzv. iseljene Hrvatske) i poglavnika Pavelića (pod pritiskom tzv. slobodnog svijeta) stvorila je u velikom dijelu hrvatskog naroda - naviklog na svirepe careve, ograničene i zločinačke poglavnike, kraljeve-diktatore-tuđince i maršale - emocionalni vakuum i veliku potrebu za novim velikim vođom i ocem domovine.
Ta je potreba na brzinu zadovoljena na opisani način - dodjelom devet ordena vrhovniku, predsjedniku i akademiku Franji Tuđmanu. Da ne bi bilo nikakve dvojbe o smislu i svrsi tako brojnih odličja, neobičnim i kratkim obrazloženjem Odluke o odlikovanju (koju je hrvatski Sabor 30. svibnja usvojio uz 84 glasa za, 10 glasova protiv i dva uzdržana) hrvatski je predsjednik naprosto proglašen apsolutno najvećom ličnošću u suvremenoj hrvatskoj povijesti! To će reći: najmudrijom, najhrabrijom, najučenijom, najprovidnijom.
U obrazloženju se precizira:
Zasluge i doprinos dr. Franje Tuđmana kao državnika, nacionalnog borca, političara i znanstvenika-povijesničara za hrvatski narod i hrvatsku zemlju ne mogu se mjeriti s dostignućima bilo kojeg pojedinca u suvremenoj hrvatskoj povijesti. |
Čovjek s boljim građanskim ukusom s prezirom bi odbacio ovakvo obrazloženje kojim ga se uzdiže na pijedestal povijesnog apsoluta u vlastitom narodu u politici, nacionalnoj borbi, državništvu i - znanosti. Tuđman ga je primio s izrazom dosadnog zadovoljstva kao nešto najnormalnije. Možda se čak začudio što su pri nagrađivanju ispuštene neke druge djelatnosti kojima se također uspješno bavi: književnost, novinarstvo, tenis i umjetnost.
U svakom slučaju s onu je stranu zdrave pameti da se, primjerice, akademika Franju Tuđmana proglašava najvećim hrvatskim znanstvenikom suvremene povijesti (barem zbog Nikole Tesle i Vladimira Preloga).
Bilo kako bilo, u nepunih pet godina vladavine hrvatski je predsjednik osvojio i prisvojio gotovo sve titule koje su u domašaju običnih smrtnika: predsjednik je države i stranke; kad mu se prohtije, predsjedava i postaje predsjednikom Vlade; zapovjednik je oružanih snaga s neobičnom titulom "vrhovnik"; redoviti je akademik i daleko najplodniji hrvatski pisac (u posljednjih nekoliko godina objavio je desetak ogromnih knjiga). Uz to, on je dežurni pokrovitelj svega i svačega (izgradnje Hrvatskog instituta za mozak, Dubrovačkih ljetnih igara, ali i trećerazrednih lokalnih svečanosti); povremeno kumuje najmlađoj djeci junačkih roditelja koji imaju devetoro i više djece, a također je i član bratovštine Braća hrvatskog zmaja, koja mu je dodijelila titulu Zmaj od Hrvatske, a ima i vlastiti, tajni Red predsjednikovih vitezova.
Od važnijih titula hrvatskom predsjedniku trenutno nedostaju samo dvije: kralja (Udruga hrvatskih plemića ponudila mu je grofovsku titulu Osloboditelja Knina i gotovo je sigurno da je on neće odbiti) i sveca! Kako katolička crkva zasad nema običaj da žive ljude provlači kroz dugotrajnu proceduru beatifikacije, pred njim je samo kraljevska perspektiva. Osobno vjerujem da se i tako nešto u bliskoj budućnosti može očekivati barem kao inicijativa. Uostalom, titula "vrhovnik" sasvim je bliska kraljevskim ovlaštenjima i častima.
Nisu samo zaduženja, ordenja i titule ono što je hrvatski predsjednik pasionirano skupljao posljednjih godina. On je postao kolekcionarem svega i svačega: stanarskih prava na Titove vile, pisama i pjesama svojih pristaša i obožavatelja, svojih portreta (navodno ih ima preko pedeset u raznim tehnikama i stilovima, među kojima prednjače portreti koje su radili naivni umjetnici), dvorske svite, osobne i obiteljske imovine itd. Novinari, stranačke kolege i poznati intelektualci stalno sudjeluju u neraspisanom natječaju izmišljanja izraza obožavanja i divljenja njegovoj povijesnoj misiji, intelektualnoj superiornosti i političkoj providnosti.
| Mislite li da predsjednik Tuđman u svom državničkom ponašanju imitira Josipa Broza Tita? | |
| Da, namjerno | 30,5% |
| Da, slučajno | 28,0% |
| Ne | 26,9% |
| Ne znam | 14,6% |
Zovu ga: otac domovine, genijalni vojskovođa, sveti Franjo (Hrvoje Šošić), jedan od najvećih svjetskih državnika, povijesna ličnost, Mojsije (Ivan Aralica), preporoditelj hrvatskog naroda, jedan od vodećih svjetskih državnika, itd.
Njegovu knjigu S vjerom u samostalnu Hrvatsku Božidar Petrač je već na promociji proglasio najznačajnijom knjigom 20. stoljeća za hrvatski narod. Svojedobno je državna agencija HINA prenijela vijest sa Brijuna da se svjetski prvak u šahu Gari Kasparov naprosto oduševio šahovskom genijalnošću hrvatskog predsjednika dokazanoj u jednoj partiji s Gojkom Šuškom.
Ni sam ne škrtari u komplimentima upućenim sebi samome. Skromnom se ne može ocijeniti njegova poznata maksima: Ako ne bi bilo Tuđmana, ne bi bilo HDZ-a, ne bi bilo Hrvatske! Narcistički zanos svojedobno ga je u jednom govoru u Dalmaciji (u Podgori) odnio tako daleko da je sebe poistovjetio s Isusom Kristom, a nevjerne "apostole" Stipu Mesića i Jožu Manolića s ovovjekim Judama. Općenito, sam sebe voli uspoređivati s Isusom Kristom, društvene prilike u zemlji naziva čudima (vojno čudo, diplomatsko čudo, gospodarsko čudo), a svoje protivnike i kritičare nazivati Judama i farizejima, diletantima, jalnicima i jalnušima, smutljivcima i mutikašama, egzibicionistima, stranim plaćenicima i šakom prodanih duša.
Hrvatskoj je javnosti poznata i činjenica da mišljenje o vlastitoj superiornosti i nezamjenjivosti dnevno dokazuje sebi i suradnicima tako što sam odlučuje o tako različitim stvarima kao što su postavljanja i smjene predsjednika vlada, ministara i diplomata, ali i o poželjnim vlasnicima i promjenama imena nogometnog kluba Croatia.
Svrha je ovog osvrta, dakle, da pokuša odgovoriti na dva usko povezana pitanja: (1) kako se može objasniti to neobično, pa i čudačko ponašanje hrvatskog predsjednika i (2) kako se ono odražava na razvoj hrvatske države, demokracije i društva.
Moja je prva teza u tom pogledu sljedeća: ličnošću hrvatskog predsjednika dominiraju dvije usko povezane psihološke osobine, koje psihoanalitičari i psiholozi osobnosti nazivaju zgrtačka orijentacija i narcistički privid.
Moja je druga teza da je takva osoba bila vrlo korisna u procesu nošenja sa srpskom agresijom i stvaranja hrvatske države, ali i da nije idealna za razvoj demokracije i modernizaciju hrvatskog društva.
Za hrvatskog se predsjednika doista može kazati da idealno odgovara udžbeničkom opisu (primjerice onom Ericha Fromma) zgrtačke orijentacije ili zgrtačkog karaktera: pedantna urednost u odnosu na stvari, misli i osjećaje, opsesivna točnost, stalno kretanje u društvu članova obitelji i sljedbenika, zatvorenost prema svim "uljezima" i prezir prema izdajicama i otpadnicima, obožavanje tradicije i rituala, sumnjičavost i tvrdoglavost, konspirativnost, fatalistički stav prema životu i povijesti sveden na maksimu "Nema ništa novog pod suncem". Zgrtači traže čiste račune i filozofiju razmjene svode na formulu "Moje je moje, a tvoje je tvoje".
Priroda tipičnog "zgrtača" vidljiva je u svakom segmentu Tuđmanove
djelatnosti:
njegov je ideološki ideal sveukupna hrvatska politička tradicija sveden na logiku: puno pravaštva Ante Starčevića + dvije do tri žlice kršćanskog humanizma + malo, ali ne previše Radićevog mirotvorstva (za federalizam je prekasno) + dva tri zrna NDH-azijskog državotvorstva + dosta komunističkog demokratskog centralizma i kulta ličnosti, itd.; o strasti za skupljanjem titula, ordena, priznanja, komplimenata, imovine i drugog prethodno je dovoljno rečeno;
stranačke drugove i vođe također skuplja bez ikakvih ograničenja kao kakvu rakovu djecu: tu je najviše bivših komunista, ali su dobro došli i svi otpadnici i prebjezi iz drugih stranaka; svakog prebjega iz druge u njegovu stranku u pravilu nagrađuje pompoznim TV publicitetom i visokim položajem;
uživa u skupljanju Hrvata iz svijeta i smatra se njihovim zaštitnikom (često se vidi u ulozi svetog Franje Asiškog).
Ljudi koje ne može skupiti unose nemir, tjeskobu, pa i osjećaj nesigurnosti i ugroženosti u njegov svijet. Teško može podnijeti da je neku ideju, inicijativu ili postignuće do kojeg mu je stalo pokrenuo netko drugi. Za to je idealan dokaz inicijativa za povratak spomenika banu Josipu Jelačiću na središnji zagrebački trg: iako je tu inicijativu pokrenuo HSLS, koristi svaku prigodu kako bi naglasio da su on osobno i njegov HDZ bili nositelji inicijative.
Ima gotovo organsku potrebu da sve one koji mu "pripadaju" stalno drži pod kontrolom, na okupu, te da provjerava njihovu odanost i ljubav.
Kratko vrijeme u kojem se njegov stariji sin stranački odmetnuo (bio je osnivač Socijalnodemokratske stranke Hrvatske) naš je skupljač bio krajnje nesretan, te je učinio je sve da ga trajno "skupi" dajući mu generalsku titulu i sve časti.
Promatrana s realpolitičke pozicije zgrtačka orijentacija Franje Tuđmana bila je korisna u procesu stvaranja hrvatske države, te manje korisna u definiranju bosanske politike i u ratu. Potreba da se stekne (skupi) država - kakva god i kolika god bila - pokazala se presudno važnom. Skupljačka strast bila je korisna i u Domovinskom ratu, jer Tuđman nije gledao kakvi to ljudi hoće braniti Hrvatsku, već je pozivao sve i svima koji su to željeli omogućavao da je brane: komunistima i antikomunistima, pjesnicima i mesarima, bivšim domobranima, ustašama i partizanima. Njegova posesivnost skupljača manje je bila uspješna u Bosni. Vjerovao je da Hrvatska može dobiti cijelu ili većinu Bosne, jer je mislio da će 80 posto Muslimana postati Hrvati islamske muslimanske vjere. Kad je shvatio da je bio u krivu, počeo se oportunistički prilagođavati prilikama.
Sve u svemu, može se kazati da je Tuđmanova skupljačka priroda bila više korisna nego štetna za stvaranje i obranu Hrvatske. Ona, nažalost, nije tako korisna za razvoj i pluralizaciju civilnog društva. Skupljač ne podnosi da stvari, ljude i situacije koje ga okružuju i do kojih mu je stalo ne drži pod kontrolom. Zato je hrvatski Predsjednik sklon stalnom osvajanju institucija, kontroli medija, vojske, sveučilišta. Kad shvati da neke ustanove trenutno ne može osvojiti, tj. u njih postaviti ljude iz svoje stranke, onda teži osnivanju paralelnih institucija.
Tek nekoliko primjera. Listu za kulturu Vijenac kojeg, po njegovu mišljenju kontroliraju liberali, suprostavio je novoosnovani list Hrvatsko slovo; satiričko-humorističkom listu Feral Tribune koji, po njegovu mišljenju, kontroliraju jugonostalgičari i oficirska djeca želi suprostaviti svoj list Bič, itd. Postoje ozbiljna razmišljanja da HDZ osnuje i paralelnu akademiju znanosti i umjetnosti, jer dosad nije stekao dominaciju u postojećoj HAZU.
Prije nego što nešto kažem o drugoj temeljnoj ljudskoj karakteristici hrvatskog Predsjednika - agresivnom narcizmu - potrebno je kazati kako na Zapadu općenito postoje krive predstave o poželjnom tipu postkomunističkih vođa. Smatra se da bi takva osoba trebala biti "baršunasta" kao Havel: pjesnik i filozof, disident i komunistički patnik koji puca od tolerancije.
Međutim, u prijelomnim, ratnim i revolucionarnim vremenima, stanovit stupanj "čudaštva", pa i "poremećenosti" uvijek dobro dođe. Ili kako kaže jedan od poznatih teoretičara vodstva:
Kad analiziramo takve ljude kao što su Hitler, Napoleon, Wesleyjevi, John Knox i Oliver Cromwell ili takve žene kao što su Mary Baker Eddy, kraljica Elizabetha i gospođa Pankhurst, apsurdno je tvrditi da uspješni vođa mora biti uravnotežen, duhovit i pravedan. Neki od najuspješnijih lidera u povijesti bili su neurotici, luđaci, epileptičari, neduhoviti, ograničeni, nepravedni i autoritarni. Bilo je vjerskih vođa opsjednutih patološkim osjećajem krivice, političkih lidera s deluzijom svemoći i vojnih diktatora obuzetih manijom proganjanja. |
Hrvatski predsjednik ne pripada tom izabranom krugu potpuno uspješnih i potpuno otkačenih vođa, ali uz skiciranu "kolekcionarsku" svijest ima još jednu, za aktualnu hrvatsku politiku, važnu osobinu: krasi ga zavidan stupanj narcisoidnosti.
Ako narcisoidnost prigodničarski definiramo kao stanje duha u kojem narcisoidna osoba smatra da su jedino važni ili daleko najvažniji ona sama, njeno tijelo, njene potrebe, njene misli, osjećaji, njeno vlasništvo, njena znanja i neznanja, te sve i svi koji njoj pripadaju, onda lako dolazimo do projekta Hrvatske koji živi u svijesti Franje Tuđmana. On se metaforički izražava u poznatoj njegovoj paroli "Imamo Hrvatsku", koja za njega osobno znači kako on sam i njegova stranka u rukama drže hrvatsku sudbinu i s njom mogu praktički učiniti što ih je volja. Narcistički privid često tjera hrvatskog Predsjednika na sasvim čudačka ponašanja. Silna potreba da stalno budu na vrhu i u središtu zbivanja, potreba za uspjehom, aplauzima, iskazima divljenja, titulama i ordenjem kod ekstremno narcističkih osoba (kao što je Tuđman) praktički nema granica. Uvjerenje o vlastitom savršenstvu i nadmoći takva osoba mora svakodnevno potvrđivati u svim situacijama. Kako mora samom sebi stalno dokazivati da je "naj" u svakom pogledu, sklon se okruživati ljudima koji su mu inferiorni mudrošću, ljepotom, obrazovanjem, hrabrošću, itd. A kako su njegove osobne sposobnosti (i obrazovanje, i hrabrost, i osjećaj pravednosti, i poimanje slobode, i shvaćanje povijesti, itd.) u svakom pogledu daleko od idealnih, osobe koje hrvatski predsjednik postavlja na mjesta ministara, diplomata, senatora, glavnih urednika, sudaca vrhovnih sudova i savjetnika često su vrlo čudne osobe. Smisao se promicanja takvih marginalnih ličnosti - među kojima se zna naći mnoštvo mentalno poremećenih osoba, pijanaca, latentnih delinkvenata i kriminalaca - sastoji u potrebi hrvatskog predsjednika da sebi samome i svojoj sviti stalno ponavlja jednu te istu misao: Vidite li s kime JA moram stvarati Hrvatsku!.
Biti okružen marginalcima, rugobama, klimavcima, kukavicama, podanicima, slijepim i gluhim obožavateljima neka je vrsta dnevne terapije za ekstremno narcisoidne osobe. U tom pogledu hrvatski je Predsjednik ipak daleko od svakog ekstrema. U njegovoj je blizini ponekad moguće vidjeti mlade, obrazovane i samosvjesne ljude. Da zaključim. Za narod koji punih devet stoljeća nije imao vlastite države dr. Franjo Tuđman uopće nije tako loš predsjednik ili vrhovnik kako se to nekome može činiti.
Uostalom, ako i nije idealan, njegov je mandat ustavno ograničen na dva puta po pet godina, te će u novo stoljeće i milenijum Hrvati ući s novim državnim poglavarom. Treba se nadati da dotični pojedinac ili pojedinka neće imati veliku potrebu za ponavljanjem misli: Da nije bilo mene, ne bi bilo Hrvatske. Imamo Hrvatsku!
Objavljeno u listu Mladina, 13.lipnja 1995.