Fenomenologija ili tajna uspona (dalek je put do uspjeha) Nikice Valentića na hrvatskome političkom nebu - punom čudnih zviježđa, sotonskih izaslanika i zlokobnih kometa - zapravo je jasna. Taj je četrdesetogodišnjak (rođen 24.studenog l950. u Gospiću) brzo i nepogrešivo shvatio zakone uspona i tehnologiju hrvatske vlasti.

Najkraće sažeti, ti se zakoni svode na ovo: (1.) potrebna je naklonost i podrška predsjednika Republike, koja se (2.) ne smije proigrati ili izigrati prečestim pojavljivanjem u javnosti i varljivom popularnošću (slučaj ministra Zvonimira Šeparovića); (3.) potrebno je slušati državnoga poglavara, ali se ne i pretvoriti u njegovu bezličnu i nijemu sliku (slučaj Hrvoja Šarinića); (4.) uz potporu Ureda Predsjednika, potrebna je i korisna pomoć HDZ-a i Sabora.

U nepunih je sedam mjeseci vladavine Nikica Valentić izrastao - po ocjenama javnosti i vlasti - u najuspješnijeg i najpopularnijega premijera.

Argumenti u prilog toj tvrdnji mnogobrojni su, ali ćemo navesti samo najvažnije:

Prvo. Na 2. općem saboru HDZ-a postigao je dvojaku političku pobjedu. Najprije je dobio manifestnu podršku dr.Franje Tuđmana, koji ga je istaknuo kao jednoga od svojih osobnih kandidata. Zatim je na tajnom glasovanju teško porazio Vicu Vukojevića i Ivana Milasa, koji su, protiv volje vođe stranke i države, željeli testirati svoj politički rejting.

Drugo. Rezultati Globusove ankete pokazuju kako hrvatska javnost visoko cijeni obrazovanje, odlučnost i hrabrost te lukavost i diplomatičnost Nikice Valentića. Tek pri provjeri mišljenja javnosti o poštenju - neznatno zaostaje za dr. Franjom Gregurićem.

Treće. Počasna mjesta koja državni protokol i sam državni poglavar, namjenjuju Nikici Valentiću - i na sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost i pri polaganju predsjedničkoga vijenca na Mirogoju predsjednik se Vlade nalazi samo desetak centimetara od dr. Franje Tuđmana (uočljiva je i povoljna pozicija Gojka Šuška, te sve nepovoljnija pozicija Stjepana Mesića) - simbolički pokazuju kako dr.Franjo Tuđman visoko cijeni i podržava predsjednika svoje Vlade.

Koje vrline, po vašem mišljenju, posjeduje Nikica Valentić?
Obrazovanje	24,1%
Odlučnost i hrabrost	24,1%
Lukavost i diplomatičnost	20,1%
Poštenje	6,8%
Dobar je govornik	6,1%
Naočitost i gospodstvo	3,8%
Duhovitost	3,8%
Ne znam	3,6%
Vjernost i pouzdanost	2,8%
Dobrotu	2,3%
Nijednu	2,1%
Ne želim odgovoriti	0,4%

Kad bismo, dakle, danas željeli skicirati pravila koja jamče uspon u hijerarhiji hrvatske vlasti, Nikica Valentić mogao bi biti najbolji analitički predložak!

Još prije dolaska na vlast imao je pristojnu imovinu i dohodak - po osobnom priznanju, to je značilo obiteljsku kuću, velik zagrebački stan (130 metara četvornih), pola vile na Stradunu, umjetničku kolekciju, vinoteku, itd. - te na svoj novi položaj nije gledao kao na latinsko-američku lutriju, svedenu na priprostu formulu sila + otimačina.

Dolazak je na vlast za njega više bio gubitak obiteljskoga i profesionalnog mira i blagostanja. S državnim je poglavarom stoga mogao pregovarati o svojeme izboru vrlo komotno, jer ga nisu progonili demoni častohleplja i zlatoljublja. Profesionalne nevolje u prijašnjem režimu i fiškalska karijera osposobili su ga za brzo i spekulativno mišljenje, koje je primjetno u njegovim javnim nastupima i pri predsjedanju Vladi.

Kao bivši novinar, dobro je znao iskoristiti sve šanse i izbjeći mnoga iskušenja odnosa s javnošću. Uzdržanost i dozirano pojavljivanje u novinama, te znatno češće i radije na HTV-u (koje državno vodstvo doživljava kao kolektivnoga stranačkog glasnogovornika), kombinirao je s pomnim i ljubaznim odnosom s novinarima.

Ukratko, njegova je formula jednostavna: Zbog prezauzetosti zasad nema ništa od ekskluzivnog intervjua, ali, molim vas, dođite na kavu. Zato su novine i novinari skloni Nikici Valentiću - jer ih poštuje kao partnere i jer se prema njima ne postavlja paternalistički. Razvijen sluh za javnost pokazao je i onda kad je donio odluku da sjednice Vlade povremeno organizira u Istri, Dalmaciji ili Slavoniji, koje su dolazak ministra predsjednika doživljavale kao herojski i humanistički čin.

Njegov je odnos prema javnosti i sedmoj sili uvelike srodan s odnosom Franje Gregurića, Stipe Mesića, pa i Josipa Manolića.

Šarinićev pak niski rejting u javnosti i prerani odlazak iz kabineta posljedica je upravo podcjenjivanja važnosti medija u Vladinoj politici!

Odnos prema stranci na vlasti i način zadobivanja njene potpore također su sociologijski zanimljivi. Već od svoga prvoga intervjua Nikica Valentić isticao je važnost stranačke pomoći:
Bez bezuvjetne podrške Hrvatske demokratske zajednice posao koji sad obavljam bio bi posao komandosa (Globus, 16. travnja 1993.)

Da bi dobio takvu podršku, sebe je javno prikazivao kao svojevrsnu političku frankeštajnsku tvorevinu: srce satkano od desničarskoga hrvatstva i mozak od urbanoga (zagrebačkoga) liberalizma.

Projekcijom takva eklektičnoga imidža u javnosti i među članstvom HDZ-a polako je stjecao naklonost konzervativaca, ne gubeći potporu i prijateljstvo liberala. Ta retorička igra lijevo-desno, liberalno-konzervativno, počela je već nekoliko dana nakon izbora.

U prvom intervjuu on kaže:
Mene smatraju predstavnikom liberalne frakcije. Ja u nekim svojim nazorima doista jesam liberal, ali sam u nekim drugim stvarima mnogo tvrđi nego što se obično misli. Ja sam Ličanin, a Ličani su tvrdi momci. Ta je tvrdoća, vjerojatno, pomiješana s mojim gradskim odgojem, što je od mene stvorilo dosta tvrdog liberala. (Globus, 16. travnja 1993.)

Spomenutu kombinaciju primijenit će i pri koncipiranju kabineta, pa i pri profiliranju raznih elemenata ili segmenata Vladine politike. Što je, dakle, predsjednik Republike stvorio od stranke - heterogeni pokret koji ovisi o njegovu autoritetu i arbitraže - Valentić je stvorio od Vlade! Svoju je ulogu sveo na ulogu metaforičkoga trenera prevelike nogometne ekipe, a ne autoritarnoga vođe smjerne diverzantske ili inženjerske skupine.

Dok je Hrvoje Šarinić kao predsjednik Vlade vidio sebe u ulozi modernoga šefa gradilišta - koji ima vlastitoga šefa (predsjednika Republike), a rukovodi podređenima - Valentić je svoj posao poistovjetio s ulogom sportskoga trenera ili suca vrhovnoga suda. To znači: dati svakomu da kaže svoje, pustiti slobodu igre, ali konačnu odluku zadržati za sebe!

Zato i vrlo šaroliko društvo ministara kojem je na čelu - među kojima ima i onih koji vam ne bi zasmetali kao zetovi u obitelji, ali i takvih kojima ne biste dali dvije koze na čuvanje - postupno počinje djelovati kao homogeni menedžerski tim.

Ili, kako sam kaže:
Neki su mislili, figurativno, da ću sastaviti Vladu od samih tehničara, ali takva se ekipa ne bi mogla održati. Bitno je da svaki igrač bude na pravom mjestu.

Politički uspon Nikice Valentića prihvaća se kao gotova činjenica i većim se dijelom, pripisuje njegovim sposobnostima, političkom nagonu i povoljnim prilikama (očekivanja javnosti na početku njegova mandata bila su tako skromna da ju je bilo teško razočarati).

Ovi posljednji tjedni i, posebice, uvođenje konvertibilnoga dinara opteretili su Vladu poznatim aspiracijskim sindromom Ante Markovića. Priprostim monetarističkim trikom - smanjenjem novca u optjecaju - Narodna banka Hrvatske, podržana političkom voljom Sabora, Vlade i Predsjednika, postigla je kratkotrajni efekt: smanjenje inflacije!

U zemlji čudesa, u kojoj predsjednik Republike neprestance nabraja razna predskazana i ostvarena čuda - političko, vojno i gospodarsko - naglo je podignut aspiracijski prag svekolikoga pučanstva. Običan puk, umoran i iscrpljen od siline loših vijesti, sklon je povjerovati kako su čuda doista moguća!

Bolji poznavatelji hrvatskih privrednih prilika - posebice hrvatski poduzetnici i profesionalni ekonomisti - dobro znaju da je operacija konvertibilnog dinara postavljena na mnoštvu kondicionala. Ako se ne razbukta rat, ako nam međunarodne financijske ustanove pruže pomoć, ako antiinflacijski šok sasvim ne uguši proizvodnju, ako...

Gospodarski program Valentićeve vlade njeno je najveće iskušenje. Tvorac toga programa nije primarno, ni isključivo, sam premijer. Taj je program - sve vijesti to potvrđuju - na brzinu napisana domaća zadaća nekolicine ministara i stručnjaka, na čelu s Borislavom Škegrom. Pri njegovoj je izradi upotrijebljen samo dio minuloga rada ekipe koju je vodio mr. Mladen Vedriš u doba dok je bio predsjednik zagrebačke vlade i član Šarinićeva kabineta.

Tu činjenicu potvrđuje, posredno, i dr. Franjo Tuđman, koji u intervjuu Danasu kaže:
Valentićev stabilizacijski program u osnovi je već napravila prethodna vlada Hrvoja Šarinića. To, u biti, nije nikakav novi program nego provedba Šarinićeva programa, s konkretizacijom, uzimajući u obzir sadašnje prilike, i s prostudiranim mjerama koje treba provesti da bismo uklonili inflaciju i stabilizirali valutu. (Danas, 26. listopada 1993.)

Pasionirani kremljolozi naći će u tome navodu zanimljivo štivo za spekulacije o tome "što je predsjednik, zapravo, htio kazati". Nije li htio, primjerice, još jednom odati poštovanje najodanijemu državnom činovniku, koji je, kao njegov osobni kandidat, pao na tajnim stranačkim izborima? Ili je, preplašen rastom omiljenosti predsjednika Vlade, želio Nikici Valentiću oduzeti barem mrvicu javne popularnosti?

Meni se čini da je time Valentiću predsjednik učinio uslugu.

Naime, veliki mjehur od nestašice HRD-a, zvan gospodarsko čudo, ima vrlo male šanse za uspjeh, te sudbinu Vlade Nikice Valentića ne bi trebalo za nj vezati.

Primjer Nikice Valentića pokazuje kako se u postkomunističkoj Hrvatskoj može steći najviši državni položaj, ljubav javnosti i naklonost predsjednika Republike. Sve to može, a ne mora, biti u pozitivnoj korelaciji sa stvarnim uspjehom.

Što se pak stvarnoga uspjeha i neuspjeha Vlade tiče, teško je raditi analitička uopćavanja. Skica ocjena mogla bi imati ovaj slijed:

Vlada Nikice Valentića prva je hrvatska vlada koja se uhvatila u koštac sa stvarnim poslovima državnog stvaranja kao što su porezni sustav, politika i praksa, devizni sustav, financijska disciplina, javni rashodi itd.

Vlada Nikice Valentića malo je, ili nije nimalo, učinila na područjima gdje su njene kompetencije male i ništavne: u Bosni i Hercegovini, u vanjskoj politici, u stvaranju uvjeta za slobodu medija, te u modernizaciji državne uprave. To su poslovi pred kojima stoji Nikica Valentić. Prvi ministar koji bi imao i pametnijeg i unosnijeg posla od onoga da bude predsjednikom VRH-a. Zato ga valja cijeniti!