Najstarija i najomiljenija hrvatska planinska trka, od Manduševca do sljemenskog tornja, jutros je ispisala prve retke jedne nove
stranice planinskog trčanja po lijepim našim planinama. Neiscrpna energija trkačkih planinskih entuzijasta (kako organizatorskih tako i onih iz natjecateljskih krugova) omogućila je da naš dragi mali planinski kup kroz tri sezone izraste u respektabilnu atletsku manifestaciju. Zahvaljujući Salamonu, brendu koji sad pokriva i najbrže zimske spustaše
i najbrže penjače u onom drugom dijelu godine, popeli smo još jednu stepenicu više i kvalitetom i masovnošću.
Na dnu Bakačeve, pod Salamonovim balonom, uz Zokijev odabir muzike i Neletove komentare, jutros se za start pripremalo čak 144 trkača. A može se reći da su se u prvim redovima našle gotovo sve elitne trkačke noge u Hrvata, pa
je konačno rušenje rekorda staze i famozne granice od jednog sata bilo neupitno. I zbilja, već se u prvim asfaltnim kilometrima vidjelo da dečki misle ozbiljno. Prvenstveno Ravić i Škopac, a odmah za njima Belčić (koji je dan ranije odradio 1500m na kvalifikacijama Kupa Hrvatske na stazi), zatim Dinjar i Paripović (koji je samo 24 sata ranije
rasturio Kodžu po zagorskim bregima), a onda i mlađa trkačka generacija talenata, Kovač i Rajković. No, da će rekord osvajanja vrha Medvednice pasti za više od minute ipak je rijetko tko predviđao.
Ravić se vrha dočepao za izvrsnih 59:08, a prošlogodišnja planinska zvijezda Škopac sa samo 10-ak sekundi zaostatka. A i za treću poziciju Belčić je ponudio publici na Lojsteku lijepu brzu predstavu, jer je kako je uspon
odmicao vidno smanjivao razliku vodećem dvojcu te na vrh došao također u vremenu bržem od starog sljemenskog rekorda.
Kod cura je slavila orijentacistička i treking zvijezda, Ana Ješovnik, koja se na cestovnom dijelu držala dosta rezervirano, no kad joj se pod nogama našla sljemenska zemlja i korijenje pokazala je konkurenciji što zna. S opasno malim zaostatkom u cilj ju je dopratila Danijela Černić kojoj popularni Borošin uspon očito
idealno leži. Treća je bila naša Tonkica. I tako je Salamon kup dobio svoje prve laureate, oni svoje prve Salamon čekove i prve bodove, pa pentranje po hrvatskim vrhovima može početi. I toplo se nadam da ću se toj karavani uskoro pridružiti!
Naravno, još jedno veliko hvala Juliju Boroši što je prije 16 godina pokrenuo ovu krasnu tradiciju, što je tako nevjerojatno pun energije, entuzijazma i dobre volje.
I vidimo se na sljedeće godine u lovu na originalne medalje i pehare sa logom nasmiješenog sunca koje trči!
Najstarija i najomiljenija hrvatska planinska trka, od Manduševca do sljemenskog tornja, jutros je ispisala prve retke jedne nove
stranice planinskog trčanja po lijepim našim planinama. Neiscrpna energija trkačkih planinskih entuzijasta (kako organizatorskih tako i onih iz natjecateljskih krugova) omogućila je da naš dragi mali planinski kup kroz tri sezone izraste u respektabilnu atletsku manifestaciju. Zahvaljujući Salamonu, brendu koji sad pokriva i najbrže zimske spustaše
i najbrže penjače u onom drugom dijelu godine, popeli smo još jednu stepenicu više i kvalitetom i masovnošću. 
A može se reći da su se u prvim redovima našle gotovo sve elitne trkačke noge u Hrvata, pa
je konačno rušenje rekorda staze i famozne granice od jednog sata bilo neupitno. I zbilja, već se u prvim asfaltnim kilometrima vidjelo da dečki misle ozbiljno. Prvenstveno Ravić i Škopac, a odmah za njima Belčić (koji je dan ranije odradio 1500m na kvalifikacijama Kupa Hrvatske na stazi), zatim Dinjar i Paripović (koji je samo 24 sata ranije
rasturio Kodžu po zagorskim bregima), a onda i mlađa trkačka generacija talenata, Kovač i Rajković. No, da će rekord osvajanja vrha Medvednice pasti za više od minute ipak je rijetko tko predviđao. 
