16.07.2006 - 4 VELEBITSKI TREKING
Nas Sljemenaša zbilja ima svugdje! Dovoljno je da natjecanje ima bar djelomično trkački karakter i eto ti na startnoj listi bar desetak „divljih svinja“.A onda još ako se cijela priča
odvija na najpoznatijoj, po mnogima i najljepšoj stazi, na Velebitu, a vikend je nevjerojatno lišen cestovno-atletskih nadmetanja, eto nas kao najbrojnije klupske organizacije u Baškim Oštarijama, na startu najvažnijeg događaja treking sezone – Velebitskog trekinga. Kako je ove godine meštar ceremonije, Šimun Cimerman, odlučio ukinuti super dugačku
višednevnu ultru, svi su se natjecatelji našli na startu iste „lagane“, „planinarske“staze. Posljednje pripreme (bitno složenije od onog što ste navikli gledati na „kratkim“ trkicama tipa polumaratona i maratona), ruksaci, karte, mjehovi s vodom, kompasi, lampe, štapovi, a kod onih sporijih i „taperver“ kutije s tjesteninom i tko zna što još u onim
divovskim ruksacima... Još nekoliko važnih Šimunovih uputa i kreni! Favoriti trkom, a ostali čavrljajući, u maniri pravih planinara. Sve u svemu, put prve kontrolne točke na Alenu uputilo se samo nešto malo manje od stotinu duša. A sljemenskih je zvjerki bilo i u prvim redovima (favoriti kalibra Šivak i Rajković), i među iskusnim trekerima u
međusobnim okršajima (Filipović Dubravko, Perica, Pećina, Sabljić, Hutinec, Čurić, Svetina i nezaobilazna treking-lady Božena pa Žana, Lucija, Ružica i Tadeja), ali i među gostima na ovom tipu natjecanja i treking debitantima, bar kad su ovako dugačke hodačine u pitanju (Paj, Čuljat, Janko i ja). 77 kilometara prekrasne staze kroz velebitski krš
možemo podijeliti na tri dijela – prva polovica Premužićeve staze do Alana, zatim najatraktivniji dio Premužića od Alana do Zavižana (u koji se svaki put ponovno zaljubim, ali čija je kamena podloga sigurno poprilično rasturila one u trku s rezultatom na pameti) i za kraj pravih trkačkih 20-ak kilometara relativno blagog spusta do Senja. Tipično za
ultramaratonske dužine, trka je donijela čitav niz iznenađenja i obrata. Prošlogodišnji pobjednik (i rekorder originalne, duplo duže staze),
Kristijan – u trekerskim krugovima poznatiji kao GeMpard – is
pada iz borbe za pobjedničko postolje te nakon odmora na Alanu trku nastavlja revijalnom tonu. Jurnjavu, očekivano, predvodi, istarsko čudo od
trekera – Ivica Brajković, a slijede ga dva trkača, Rajković i Perković. No, zanimljivo je da istarski penjač u posljednjem dijelu trke prestiže navedeni dvojac (dečki su vodili trku, a da to nisu ni znali). Malo se izgubio i onda sve ponovo nadoknadio... zvjer! Mislim da i ne treba naglašavati da je prošlogodišnji rekord (ove kraće staze) ostao
zgažen pod nogama sva tri ovogodišnja prvoplasirana. A kod cura – naravno, sve u znaku sljemenskih penjačica, trkačica. trekerica – 6 naših u prvih 8 cura u cilju i potpuna dominacija na pobjedničkom postolju. Prva Boženina pobjeda! Svaka čast Bobi!
Mislim da mi je jasno kako se trkač (naročito onaj izdržljivi tip sklon dužini začinjenoj prirodom, brdima) može „navući“ na ovaj sport. Iako sam svoj prvi Velebit otplaninarila bez ikakvog natjecateljskog poriva, sigurno neću tako skoro zaboraviti onaj neobični osjećaj noći u
planini, bure, desetak sati hoda u nogama, svjetla negdje daleko dolje na obali, umor, ali istovremeno i užitak (ok, znam da nisam normalna!). A u cilju... puno poznatih faca, spavaju u vrećama razbacanim po nogometnom igralištu, sviće, razmjenjujem s Boženom dogodovštine sa staze, a kako se tko probudi dopunjava mozaik svojom avanturom s 4.
Velebitskog trekinga.
REZULTATE MOŽETE VIDJETI OVDJE...
