P U S T

"Užanci su neš s čen smo vezani za kraj va ken smo rojeni. To je ono neč ča oko srca stori teplinu."
(Iz "Cvrčka", lista "OŠ Dr. Andrija Mohorovičić")


zvončar Od Antonje (17 siječnja), a u Munama i Žejanama od Tri kralja(6. siječnja), pa do Pepelnice vrijeme je poklada, maškara ili kako kažu Matuljci - Pusta. Pučki običaji vezani uz njega vuku svoje korijene iz daleke prošlosti. Mnoge su se stvari u svakodnevnom životu ljudi ove općine u ovom stoljeću iz temelja izmijenile, ali pusne užanci se i dalje brižno njeguju. Pored maškara, koje su tipične za gradska područja i kojima je cilj nasmijati ili se narugati, većina mjesta Matuljske općine ima i svoje skupine zvončara. Poznate su one iz Rukavca, Zvoneće, Velog Brguda, Mučića, Bregi, Muna, Žejana te Korenskog i Vlahovog Brega.
kolo Zvončari su najvjerojatnije nasljeđe još iz poganskih vremena. Obučeni su u bijele hlače i mornarsku majicu ili kariranu stomanju (košulju), na glavi nose šešir okićen papirnatim cvijećem. U ruci im je balta (rog, drvena sjekira, drveni bat). Na leđima nose ovčju kožu, a oko pasa tri velika zvona kojima tjeraju zimu i zle duhove. Do dvadesetih godina ovog stoljeća imali su na licu životinjske maske, no između dva svjetska rata talijanske su ih vlasti zabranile pa su zamijenjene šeširima ukrašenim papirnatim cvijećem.
Žejanski i munski zvončari su opremljeni nešto drugačije.
Zvončar ne može biti svatko. Za to "trebe imet mot". On ima poseban način hoda - dok hoda zvona moraju zvoniti. Tijekom jednoga dana zvončari propješače i do trideset kilometara, u selima ih časte jelom i pićem, ali pravi zvončar nikada nije pijan ni umoran.
Za vrijeme Pusta domaćice spravljaju fritule, kroštule, presnac i olita (krvavice). Fritule i kroštule su kolači prženi na masnoći, poznati i u drugim kuhinjama. Presnac je izvorno jelo ovih krajeva.
Naslovna strana