4. svibnja 1996. godine organiziran je u Rijeci, na Korzu, turnir u uličnom nogometu. Ulični nogomet je popularna igra u svijetu, a kod nas se tek počela probijati. Igrao sam za ekipu "Ferari". Natjecanje je počelo ujutro, a popodne smo već u finalu.

Nismo ni svjesni svog uspjeha, a već smo pobjednici. Prvaci smo Hrvatske. Sretan, pun emocija, mislio sam da mi se ništa ljepše ne može dogoditi. Slijedi odlazak na svjetsko prvenstvo u London.

Došao je i taj dan. Zbog prvog putovanja avionom, i to još u London, tresla me putna groznica. Živio sam kao u nekom snu.

Odsjeli smo u jednom koledžu zajedno sa Splićanima koji su bili pobjednici u starijoj grupi. Prvi dan posjećujemo Wembley, prekrasno zdanje, poznato po nogometnoj tradiciji i engleskoj travi. Poslije podne odlazimo na utakmicu West Hama u kojem igra i naš Slaven Bilić. Navečer smo bili njegovi gosti.

Drugi dan počeo je turnir. Prvu utakmicu igramo s Austrijom i gubimo. Mirimo se sa sudbinom. Bez opterećenja krećemo u nove utakmice. Sreća nam se nasmiješila. Sve redom pobjeđujemo. Finale! Gubimo 1:0 i onda moji daju dva gola. Kraj!!! Ostajemo nijemi. Prvaci smo svijeta. Bacamo se jedan drugome u zagrljaj. Trener nas grli. Smijemo se, vičemo... Čestita nam Maradona. Slijedi podjela pehara. Svatko dobiva po jedan mali pehar, a veliki pehar dobiva klub.

Vraćamo se kući gdje me nestrpljivo čekaju roditelji da im ispričam svoje doživljaje s kratkog, ali meni najdražeg puta.